Thursday, March 11, 2010

DOSIJE: SRBIJA i NATO (3)

Namenska između trećeg sveta i NATO

Potrebe Severoatlantske alijanse nisu samo vojne, nego i medicinske, transportne i obrazovne. Zato je važno pitanje i za Srbiju šta može da ponudi tom tržištu sa pola milijarde stanovnika

Srbija je u „Partnerstvu za mir“, predvorju NATO saveza, od 2006. godine. Međutim, tokom trogodišnjeg članstva u ovom programu Alijanse malo je domaćih proizvoda našlo put do tržišta 28 NATO zemalja. Potrebe NATO članica su višestruke, traži se oprema, školovani kadrovi, kvalitetne a jeftine medicinske usluge. Ali pre svega oružje. Zato je logično pitanje ima li srpska namenska industrija šansu da povrati stara partnerstva i pronađe nova?

Tek odnedavno, srpska namenska industrija vraća se na staze stare slave. Dogovoreno je da se u narednih nekoliko godina u Alžir i Irak izveze oružje i tehnologija vredna više od 600 miliona dolara. Fabrike namenske danas rade samo delom nekadašnjih kapaciteta, jer su raspad Jugoslavije, ratovi, ekonomska kriza i na kraju bombardovanje 1999. godine uništili većinu ovih postrojenja.

Dok je odbrambena industrija usled sankcija bila “van igre“ tržište su preuzeli drugi i zato povratak starim partnerima ide teško. Srbija izvozi u više od 60 zemalja, a najznačajnija tržišta su zemlje Bliskog istoka i Severne Afrike. Oružje sa oznakom „Made in Serbia“ cenjeno je i na Dalekom istoku i Južnoj Americi.

Najznačajniji izvozni proizvod je municija. Od malog kalibra metka 5,56 mm koje proizvodi „Prvi partizan” (Užice) do 155 mm koji nastaje na proizvodnim trakama „Slobode“ (Čačak). Barut i eksplozive proizvode „Milan Blagojević“ (Lučani) i „Prva iskra“ (Barič). Streljačko naoružanje koje se pravi u kragujevačkoj „Zastava oružje“ takođe se izvozi, a domaće fabrike konkurentne su i sa minobacačkim, artiljerijskim i vazduhoplovnim programima. Naročiti uspeh, postigao je školski avion „Lasta“ koji se izvozi u Irak.

„Najveća prednost naše vojne industrije kada je u pitanju proizvodnja složenih oružanih sistema je prilagođavanje kupcu. Velike industrije to ne rade lako ni rado. Prosto nisu adaptibilni, niti mobilni kao mi“, kaže za NIN Stevan Nikčević, direktor Jugoimport SDPR-a i dodaje: “Ono što u narednom periodu može biti naš kvalitet jesu usluge vojnog inžinjeringa za gradnju fabrika“.

U brojkama, čak 95 odsto izvoza naše namenske industrije ide preko SDPR-a, a preostalih pet odsto predstavlja uvoz za potrebe srpskih bezbednosnih snaga. Namenska industrija je samo u 2008. godini izvezla naoružanje i opremu vrednu 400 miliona dolara.

Inostrani partneri zainteresovani su i za složene sisteme kao što su logistička vozila, artiljerija velikog kalibra i velikog dometa, na primer samohodno artiljerijsko oruže „NORA B/52“. Cene domaćih proizvođača, kako navode stručnjaci, nisu niske kao kod kineskih proizvoda, ali je srpska roba kvalitetna koliko i ona sa Zapada.

„Aduti su veliko znanje i visok kvalitet proizvoda. Stručnjaci su sa velikim iskustvom, ali smo ograničeni tehnologijama i generacijskim nivoom proizvodnje“, priča za NIN Milivoj Reljin iz Atlantskog saveta. Odbrambenu industriju čini šest preduzeća sa većinskim državnim kapitalom. „Zastava oružje“, „Krušik“, „Sloboda“, „Milan Blagojević“, „Prvi partizan“ i „Prva iskra“. U njima se uglavnom proizvodi barut, municija raznih kalibara i lako streljačko naoružanje. Drugi deo odbrambene industrije predstavljaju preduzeća metalnog, elektro i hemijskog sektora gde država kroz strateško partnerstvo ojačava tehnološku bazu i mogućnost da u budućnosti učestvuju u proizvodnji naoružanja i vojne opreme. Treći važan segment su Vojnotehnički institut, Tehnički opitni centar i tri tehničko remontna zavoda koja su u sastavu Ministarstva odbrane i Vojske Srbije.

„Namenskoj industriji potrebna je reorganizacija. Od fabrike do fabrike morate detaljno da snimite situaciju: koliko je zaposlenih i sa kakvim kvalifikacijama, sa kakvim tehnologijama se radi i šta je neophodno da proizvod bude konkurentan“, kaže Reljin uz napomenu da je „to više bolan, nego skup proces“.

U vreme nekadašnje Jugoslavije fabrike su zapošljavale i po nekoliko hiljada radnika. Manje tržište zahteva i smanjenje broja zaposlenih. Prekobrojnih je najviše u „Zastava oružju“, najvećoj fabrici naše odbrambene industrije. Prema procenama sindikata, od 2.600 višak je najmanje hiljadu ljudi. U fabrici „Milan Blagojević“ tehnološki višak je svega nekoliko desetina zaposlenih, od ukupno 987. U „Prvom partizanu“ tvrde da imaju i manjak radnika jer je uz 617 stalno zaposlenih, na određeno vreme i preko studentskih zadruga angažovano još 700 radnika.

Ali najvažnije pitanje je kako pronaći novac za oporavak namenske?

„Država bi trebalo da izvrši dokapitalizaciju, odnosno parcijalnu prodaju uz zadržavanje dela kako se to popularno kaže ’zlatne akcije’. Tako bi i dalje kontrolisala proizvodnju i u slučaju vanredne situacije, recimo rata imala pravo da zaustavi sve programe i radi samo program koji je neophodan za odbranu zemlje. Razlika između vojne i ostalih industrija je samo u kontroli jer je proces proizvodnje u namenskoj mnogo opasniji. Tamo gde se proizvode barut i eksplozivi morate da uvodite jako visoke standarde zaštite i skladištenja da ne bi došlo do nesreća. Potrebno je uvoditi nove standarde i tehnologije“, navodi Reljin.

Pa ipak, prodaja naših proizvoda na području zemalja NATO je zanemarljiva jer nam je to tržište dostupno samo u sportsko-lovačkom segmentu. Prednost imaju članice Alijanse zbog takozvanog „NATO broja“ bez koga je gotovo nemoguće plasirati proizvode na tržište od 500 miliona stanovnika.

„Na ovim tržištima postoji realna tražnja za našim proizvodima. Poslednjih godina, srpska odbrambena industrija uspela je da napravi značajan izvozni prodor zahvaljujući dobrom odnosu cene i kvaliteta. Nemamo razloga da strahujemo“, procenjuje Nikčević. Olakšavajuća okolnost za domaću industriju je činjenica da se poslednjih nekoliko decenija proizvode kalibri i po NATO i po ruskoj tehnologiji. Naša puška M 21 urađena je na bazi NATO standarda, ali opet i po ruskom modifikovanom sistemu. M-84 je urađen kao ruski tenk, ali je modernizovan zapadnim tehnologijama, dok je „Nora B/52“ potpuno zapadni standard.

„Ne traži NATO od vas da pobacate sve što imate. Planovi i programi se rade na zajedničkom nivou, uz saglasnost sa ostalim članicama, a da se pri tome ne narušava nacionalna bezbednost i nacionalni sistem. Otvaraju se velike mogućnosti za plasman proizvoda NATO zemljama i ne samo njima, već i zemljama gde one imaju svoje takozvane programe. Kada svoje proizvode registrujete sa zemljama NATO, pozivaju vas na svaki tender i imate šansu da plasirate svoje proizvode u daleko većem obimu nego što se sada radi“, objašnjava Reljin.

Eksperti navode da su NATO bezbednosne i meteorološke standarde prihvatile i zemlje koje nisu članice Alijanse.

„Da bismo došli do tehnološkog napretka moramo da budemo deo NATO. Niko vam neće dozvoliti pristup novim tehnologijama ako niste igrač od poverenja. Ljudi iz NATO saveza su našim zvaničnicima rekli da ako želimo da pozajmimo knjige, odnosno tehnologiju moramo da budemo članovi biblioteke, odnosno NATO-a. To je vrlo jednostavno, postajete deo sistema unutar koga se nešto dobija. Kada si član kluba za tebe vrede druga pravila igre“, navodi za NIN Aleksandar Radić, vojni analitičar.

Eventualni ulazak Srbije u NATO, po mišljenju analitičara, domaćoj vojnoj industriji omogućio bi da u saradnji sa SAD učestvuje i u programima Foreign Military Sales, odnosno programima SAD vlade za isporuku naoružanja i vojne opreme za potrebe prijateljskih zemalja širom sveta.

Kada je u pitanju zaštita životne sredine fabrikama bi bio olakšan razvoj ekološki rizičnih proizvoda, kao što su barut, eksplozivi, municija jer su za dostizanje strogih eko standarda potrebna značajna finansijska ulaganja koja nemamo. Inače, proizvodni asortiman u gotovo svim državnim fabrikama domaće odbrambene industrije, je ekološki potencijalno rizičan.

Naravno, nisu sva iskustva pozitivna. Tako je recimo Mađarska gotovo ugasila namensku, zadržavajući samo proizvodnju streljačkog naoružanja. Poljska je, sa druge strane postala konkurentna na tržištu zahvaljujući ulaganju u razvoj i saradnju sa zapadnim partnerima na zajedničkim proizvodima. Kojim će putem srpska namenska industrija? Pitanje je zarade ili dnevne politike?

Autor: Žana Bulajić


VMA i vojna akademija na ceni

Namenska industrija nije jedino što naša vojska može da ponudi na tržištu drugih zemalja. Vojnomedicinska akademija postaje regionalni centar za saradnju i trening lekara.

„Ne postoji bolje mesto od VMA za edukaciju. Imamo bogato iskustvo u zbrinjavanju povređenih u katastrofama i lečenju posttraumatskog sindroma. Transplantacije jetre i bubrega radimo rutinski kao i transplantaciju matičnih ćelija. Imamo najsavremeniju magnetnu rezonancu snage tri tesle, multislajsni skener, najnoviju angio salu, digitalni mamograf“, kaže za NIN general-major prof. dr Miodrag Jevtić, načelnik VMA. Najsloženiji medicinski problemi se konzilijarno završavaju za samo 15 minuta.

Način rada prilagodili smo evropskim i svetskim standardima. Imamo ISO sertifikate, akreditovali smo pet laboratorija, pa su nalazi lekara VMA validni širom Evrope“, kaže Jevtić.

Naši lekari trenutno su u mirovnim misijama UN u Čadu i Kongu. U Čadu je 21, dok je u Kongu petoro naših predstavnika. Za svoj rad prethodna ekipa dobila je medalje od UN i Kraljevine Norveške. Prošle godine kod nas su se usavršavali stručnjaci iz više od 20 zemalja, a u najznačajnijim svetskim zdravstvenim centrima bilo je 40 naših stručnjaka. Na Medicinskom fakultetu formiranom pri VMA već studiraju državljani zemalja u regionu, a uskoro na školovanje stižu i stručnjaci egipatske vojske.

„Naravno vodimo računa i o komercijalnim efektima. Sve više je pacijenata iz okolnih država, a na lečenje u Beograd dolaze i građani Italije, Austrije i ostalih zapadnih država. Jedan od razloga je i što su naše usluge višestruko jeftinije nego u njihovim zemljama“, objašnjava Jevtić.

Osim VMA u svetu je na ceni i Vojna akademija koja je tražila za 2010. godinu nešto manje od 1,28 milijardi dinara iz budžeta i oko 18,8 miliona dinara prihoda. Kako kažu u odseku za finansije dobili su 805.375.000 miliona dinara, što je oko 36 odsto manje od očekivanog. Akreditovana je sa pet osnovnih studijskih programa i četiri diplomska, master programa. Takođe radi se na osnivanju Univerziteta odbrane, koji bi činili Vojna akademija i Visoka škola integrisanih akademskih studija medicine koja je osnovana pri VMA: „Dobili smo akreditaciju za tri doktorska programa: vojno-mašinsko inžinjerstvo, menadžment u odbrani i vojnu medicinu“, kaže brigadni general Mladen Vuruna, načelnik Vojne akademije i dodaje da je potpisan sporazum o saradnji sa Češkom i dodaje: „Deficitaran kadar su tehnolozi u oblasti baruta i eksplozivnih materija. Namenskoj industriji treba ovaj kadar, jer je poslednja generacija 1993/94. godine sa Vojnotehničkog fakulteta u Zagrebu prešla u Beograd da završi školovanje.“

Jesenas je 129 diplomaca promovisano, magistriralo je 14 a na doktoratima je devetoro. Stranaca je najviše na školovanju za komandante brigada. Po katalogu akademije školovanje za strance je od 35.000 do 40.000. evra. Komandnoštabno i za generalštabno školovanje je isto i za sve – od 11.000 do 12.000 evra. Najviše stranaca je iz Bosne i Hercegovine (oba entiteta) i Crne Gore, Makedonije, Rusije, Turske, Kine, SAD. Grupu od dvadesetak Alžiraca imamo na masteru u tehničko-tehnološkoj oblasti.

Profesionalizacija Vojske Srbije postavlja nove zahteve pred Vojnu akademiju, gde osnovno školovanje košta godišnje oko 4.000 evra. Studijski programi već sada se prilagođavaju novim zahtevima jer budući oficir dolazi u jedinicu gde su profesionalci koji imaju mnogo više borbenog iskustva.

„Oficir će morati da promeni logiku i način komunikacije sa svojim ljudima. Moraće da sluša“, kaže Vuruna i dodaje: „Osim toga oficiri neće obučavati vojnike, za to će postojati posebni centri, nego će izvoditi operacije“. Dvadesetak oficira u poslednje tri-četiri godine steklo je master u inostranstvu. Naši ljudi se uglavnom školuju na ratnim koledžima u Fort Levenvortu i na univerzitetima odbrane SAD, Francuske, Italije, Velike Britanije, Baltičkom koledžu koji je u Estoniji i u Nemačkoj.

Autor: Žana Bulajić i Lidija Kujundžić

Objavljeno 11. marta 2010. godine u nedeljniku NIN br 3090

1 comment:

Anonymous said...

Nikad nato!!!!!!!!!!!!!!!
http://www.kosovoliberationarmy.com/
Ko će odgovarat za njihove zločine, kid nas, u Iraku, Afganistanu itd???