Friday, May 20, 2005


Pucanj u usta slobodne reči

“Treba se boriti da se ne donose restriktivni zakoni, koji će u ovom opštem beznađu biti pucanj u usta slobodi medija, što jeste namera ljudi iz senke koji upravljaju ovom zemljom”, kaže Đoko Kesić


Šest godina trebalo je princezi Karolini od Monaka da pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu dobije rat protiv paparaca nemačkih i francuskih tabloida koji su objavili fotografije princeze sa decom i njenog prijatelja, takođe sa decom, dok obeduju u restoranu. Odluka suda, doneta krajem juna 2004, bila je kristalno jasna: mediji su povredili princezino pravo na privatnost, zagarantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

U Srbiji se trenutno vodi više od 300 postupaka u kojima neko traži da mu se na ime duševnih boli, povrede časti i ugleda, klevetanja, uvrede... plati. Oko trećinu tužbi čine one na račun dnevnog lista “Kurir”. Kako Đoko Kesić, glavni i odgovorni urednik ”Kurira” tvrdi, uglavnom nema tužbi koje ovaj list terete za narušavanje nečije privatnosti. Recimo, ni porodica Dušana Spasojevića zvanog Šiptar nije tužila “Kurir” kada je na naslovnoj strani objavio fotografiju beživotnog Spasojevićevog tela iz koga vire metalne žice kojima se određuje ugao pod kojim je balistički projektil prošao kroz telo.

“Sudski procesi protiv 'Kurira' vode se uglavnom zbog neke klevete. Svaka priča je za sebe. Tako imamo privatnu tužbu Glorije Pavković. Mila Štula nas tuži jer ju je jedan od naših kolumnista na šarenim stranama pomenuo u polurečenici sa kvalifikacijom koja je bogzna kako uvredljiva. Jedna pevaljka nas tuži jer tvrdi da nije pevala na nekom koncertu koji je organizovao JUL u Požarevcu. Mi objavimo da je to neki čovek rekao na sudskom procesu a ona tuži nas. U Kragujevcu nas je tužio čovek koji je prozvan na jednoj političkoj pres konferenciji gde je predsednik gradskog ili okružnog odbora Demokratske stranke izašao pred novinare i ispričao nešto za čoveka koji je direktor lokalne radio-televizije. Sve radio i lokalne televizijske stanice prenele su to, ali tužen je samo 'Kurir'. Ako bismo se držali tog principa, onda ne bismo objavili da je Brežnjev umro”, kaže Kesić. Na pitanje da li veruje da će Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja olakšati, odnosno hoće li zakon o zaštiti podataka o ličnosti odmoći 'Kuriru' da dolazi do informacija, kaže:

“Ne verujem. Premijer Koštunica ima jedno dobro razmišljanje kada kaže da zemlju treba urediti tako da ona u svakom segmentu bude pokrivena zakonom. Bolji je bilo kakav zakon nego da zakona nema i ja to poštujem. Verujem da će ovakvi zakoni zaživeti onda kada loši momci koji su se napljačkali para u ovoj zemlji operu te pare i ulože ih, ovde ili u inostranstvu, i počnu da brane to 'svoje’. E onda će se insistirati na poštovanju ovakvih zakona i prava do poslednje kapi krvi. U ovoj zemlji do tada takvi zakoni biće apsolutno minorna stvar u glavama političara koji ne vladaju ovom zemljom.”


Takođe, Đoko Kesić ne veruje da će novi zakon rešiti problem. “Treba se boriti da se ne donose restriktivni zakoni, koji će u ovom opštem beznađu biti pucanj u usta slobodi medija, što jeste namera ljudi iz senke koji upravljaju ovom zemljom.

Ponavlja se priča kako se tata Kenedi obogatio, ili priča o novoj ruskoj finansijskoj eliti. Mi se od te priče nimalo ne razlikujemo. Nema bogatog čoveka koji može da kaže: ja sam bio borac protiv Miloševićevog režima”, objašnjava Kesić.


Objavljeno 19.05.2005 u NIN-u broj 2838

Thursday, May 19, 2005

Guverneru, odakle ti pare?

Slučaj Radovana Jelašića, guvernera Narodne banke Srbije, poslednji je primer nevidljivosti granice gde prestaje pravo javnosti da traži i dobije informacije od javnog značaja, odnosno gde počinje pravo jednog političara da joj ne kaže da njegova nova kuća na Dedinju, kako list “Kurir” tvrdi, košta milion i po evra


“To nije informacija od javnog značaja”, kaže bez oklevanja Rodoljub Šabić, poverenik za dostupnost informacija od javnog značaja. “Da bi nešto bilo informacija od javnog značaja mora da “nastane u radu, u vezi sa radom organa javne vlasti ili da je sadržana u određenom dokumentu.” Uz to se zaboravlja da poverenik Šabić može da poduzme mere tek kada neko podnese žalbu jer je nadležna institucija uskratila informacije.
Građanin ili tabloid mogao bi da računa da će takvu informaciju čekati i 40 dana ako se obrati opštini Savski venac i(li) Odboru za rešavanje sukoba interesa.


Naime, Jelašić je, kao i svaki drugi funkcioner, po Zakonu o sprečavanju sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija morao da napiše izveštaj o svojoj imovini, kao i imovini, prihodima i dugovima supruge i krvnih srodnika u prvoj liniji. Ako je kuću kupio posle 31. marta, kad je podneo imovinsku kartu, pre 4. maja tu promenu morao je da prijavi Odboru za rešavanje sukoba interesa. Ako je guverner kuću pazario posle 4. maja, onda mu još nije istekao zakonski rok za prijavu koju ne mora ni da podnosi – ako je na računu prethodno imao (i prijavio) milion i po evra. U tom slučaju zapravo trebalo bi mu se samo diviti: “Zaboga, kako je pametan. Kako je čuvaran. Godine 1995. završavao je magistarske studije u Čikagu a uspeo je da uštedi tolike novce. Zar to nije divno – pravi čuvar narodne banke, zar ne?”

Ukoliko Odbor, posle ko zna koliko duge istrage, utvrdi da je guverner prekršio zakon, može da izrekne samo dve mere – upozorenje i javno objavljivanje preporuke za razrešenje.

Hoće li granica između prava na dostupnost informacija od javnog značaja i prava na zaštitu podataka o ličnosti biti jasnije određena zavisiće na kraju od narodnih poslanika. Ukoliko budu glasali u duhu neprosvećenog apsolutizma, može se desiti da Srbija dobije zakon u kome je privatnost političara jedina svetinja, a jedini ustupak građanima – tzv. poverenik kome se iza leđa podsmevaju jer u kancelariji vlade nema ni stolicu da sedne, a kamoli vladinu podršku i logistiku.

Centar za unapređenje pravnih studija predstavio je novi model Zakona o zaštiti podataka o ličnosti. U odnosu na važeći Ustav Srbije i Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, novi model predstavlja napredak jer građanima garantuje potpuniju zaštitu privatnosti koja u sebi sadrži ukupno 15 različitih prava.

“Još 1998. godine, kada je važeći zakon usvajan, bilo je jasno da je on zastareo jer je s jedne strane jamčio samo zaštitu tajnosti podataka o ličnosti, a sa druge strane članom 13 izuzeo kompletnu evidenciju Službe državne bezbednosti. Ta delimična zaštita privatnosti i to kompletno izuzimanje daleko su od evropskih standarda”, kaže prof. dr Vladimir Vodinelić, direktor CUPS.

Pišući novi model zakona, autori su se trudili da obrada podataka objedini “prikupljanje, beleženje, prepisivanje umnožavanje, kopiranje, prenošenje, pretraživanje, razvrstavanje, pohranjivanje, razdvajanje, ukrštanje, objedinjavanje, objavljivanje, upodobljavanje, menjanje, obezbeđivanje, korišćenje, stavljanje na uvid, otkrivanje, objavljivanje, kopiranje i na drugi način činjenje dostupnim, prikrivanje, izmeštanje i na drugi način činjenje nedostupnim, brisanje, oštećivanje i uništavanje”. Osim toga, tačno se navode slučajevi kada je obrada podataka nedopuštena, kada je potreban pristanak, a kada su oni slobodni.

“Ima posebno osetljivih podataka koji ne mogu večno da se čuvaju. Građanin ima pravo da bude brisan iz raznih evidencija kako ne bi stalno bio žigosan”, rekla je Sara Monteleone, saradnik CIMK, na skupu “Evropski standardi medijskog prava i profesionalne delatnosti u novinarstvu”.

Kako bi se uštedeli troškovi bespotrebnog uvećanja državne administracije, predloženo je da poverenik za zaštitu podataka o ličnosti bude isti onaj koji se brine i o dostupnosti informacija od javnog značaja, s tom razlikom što će mu po ovom slovu zakona mandat trajati pet a ne sedam godina. Prednost ovakvog rešenja počiva na uverenju autora da će izbeći loše iskustvo Slovenije čiji su poverenici u stalnoj zavadi.

“Pretpostavka je da će na ovaj način pravo na privatnost i pravo na slobodu izražavanja, koji su u prirodnom sukobu, biti potpunije zaštićena”, kaže Nemanja Nenadović iz nevladine organizacije Transparentnost Srbija koja je u martu objavila rezultate drugog kruga istraživanja o primeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.

Najdalje od evropskih standarda su uslovi u kojima radi sadašnji poverenik Šabić. Recimo, trenutno najkraći put da se dođe do poverenika jeste preko OEBS-a, pošto u Kancelariji za saradnju sa medijima Vlade Republike Srbije nemaju telefon poverenika jer – on “ne sedi ovde”.

“Zakon je donet u novembru, poverenik je imenovan sredinom decembra i ja zaista ne mogu da shvatim da oni koji su odgovorni do sada de fakto nisu uradili gotovo ništa. Poverenik nije ni buyetska stavka i tek nedavno dodeljene su mu prostorije koje još nisu u funkciji”, kaže Rodoljub Šabić, poverenik za dostupnost informacija od javnog značaja. Osim beskrajnog dopisivanja sa generalnim sekretarom vlade, Šabić je mesecima čekao da Predrag Marković, predsednik Narodne skupštine Republike Srbije, shvati da mora na dnevni red da stavi izglasavanje saglasnosti o službi poverenika koji će brojati oko dvadeset osoba. Iako su Šabićevi akti dobili zeleno svetlo i administrativnog odbora i odbora za informisanje, status kvo potrajaće bar do juna, kada bi ova poslednja 29. tačka dnevnog reda mogla da dođe na red, ako poslanici ne odluče da im je godišnji odmor potrebniji.

Za utehu je da bar građani misle kako im je poverenik potreban. Nekoliko desetina zahteva stiglo je iako su građani zamoljeni da ne pišu žalbe. Pošto je rešio dve žalbe, Šabić je morao građanima da se javno izvini što ne može, kako sam kaže, da izigrava drugostepeni organ u odnosu na ministarstva kad nema ni stolicu na koju treba da sedne, a kamoli pisarnicu i logističku podršku. Ono što je poverenik uspeo da učini, jer mu je u tome pomogao OEBS, jeste objavljivanje vodiča koji na jednostavan način građanima pomaže da bez velikog napora shvate kakve informacije mogu da traže i šta sve mogu da učine ukoliko im se željene informacije uskrate.

“Posebno mi je drago što će ovaj priručnik biti preveden i na nekoliko jezika nacionalnih manjina koji su u službenoj upotrebi na delu naše teritorije. Od dolaska Miloševića na vlast to se nije radilo i nadam se da će u nekoj daljoj fazi ovaj priručnik biti preveden i na ostale jezike nacionalnih manjina”, kaže Šabić.

Ukoliko se građani budu žalili povereniku za zaštitu podataka o ličnosti, prema ovom modelu zakona poverenik će moći da odredi novčane kazne od 5 000 do 50 000 dinara. Na pitanje da li vlasti i dalje ostaje mogućnost da umesto zaštite privatnosti građana zapravo efikasno suzbija slobodu medija, Šabić kaže: “Problem sile i medija postoji. S jedne strane imamo slobodu medija koja je otišla u drugu stranu i imamo uticaj ne vlasti kao mehanizma, već pojedinaca i grupa koji imaju silu da medije usmere u određenom pravcu.”

Objavljeno 19.05.2005 u NIN-u broj 2838

Wednesday, May 18, 2005

General Dragoljub Draza Mihajlovic, photo: Artur Dzibilijan Posted by Hello

Tuesday, May 17, 2005

Dug koji se ne može vratiti

Američki veterani Drugog svetskog rata Đorđe Vujnović, Artur Džibilijan i Kler Mus Grov govore čime ih je Dragoljub - Draža Mihailović zadužio

Odlikovanje Legija zaslužnih četničkog generala Dragoljuba Mihailovića skupljalo je prašinu 57 godina – od 29. marta 1948. kada je Hari S. Truman posthumno odlikovao ubijenog generala, pa sve do 9. maja 2005. godine kada je orden iz drhtavih ruku devedesetogodišnjeg Đorđa Vujnovića, nekadašnjeg obaveštajaca Američke strateške službe (preteče današnje CIA), skliznula u ruke dr Gordane Mihailović.


Gotovo krišom, bez političara, pompe, podmetanja novinarskih diktafona i sevanja bliceva, u tišini američke rezidencije na Dedinju kćerki četničkog generala, koja je u istom ratu bila na strani partizana, američki veteran Artur Džibilijan darovao je album pohabanih korica sa fotografijama koje su nastale tokom boravka u štabu Draže Mihailovića.

- Generala pamtim kao velikog i jednostavnog čoveka. Bio je vojnik pre svega. Kad sam ga molio da krene sa nama u Italiju kako bi sa slobode nastavio borbu, odbio me je: “Moje je da ostanem uz svoj narod”, priča za NIN nekadašnji radio-operater Artur Džibilijan, od milja zvani džibi, koji je od početka jula do 26. decembra 1944. godine organizovao evakuaciju više od 500 američkih i nekoliko britanskih, odnosno ruskih vojnika iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

“Ako smo izgubili nekog, to je bilo pre nego što su došli u generalove ruke. Srpski četnici su nas štitili, delili su ono malo hrane što su imali, a ranjene lečili najbolje što su umeli. Bilo je da Amerikanac dobije poslednje parče bajatog hleba, a da četnik ostane gladan”, pripoveda džibilijan naglašavajući da su četnici oskudevali ne samo u hrani, lekovima, već i u municiji i naoružanju. Ipak, koliko se seća, “par toplih cipela bilo je nešto najdragocenije što se moglo zamisliti u Preljanima.” Među američkim vojnicima postojao je prećutni dogovor da oni koji odlaze, ostave četnicima cokule kako ovi ne bi nogu umotanih u tanke krpe po snegu morali da marširaju. Otud toliko fotografija američkih vojnika koji se, nogu umotanih u vreće, smeju.

Koliko Džibilijan pamti, Amerikanci nisu izgubili nijedanog vojnika, odnosno avion. Njegove reči potvrđuje i sećanje Vujnovića koji je krajem novembra 1943. iz Vašingtona, preko Kazablanke i Kaira, nekako stigao u italijansku luku Bari odakle je do decembra 1944. koordinirao operaciju “Heljard” (Predvorje pakla).

“Moj posao je bio da stvorim i nesmetano održavam vazdušni most između nas i generala Draže Mihailovića koji nam je najpre poslužio da ubacimo nekoliko naših ljudi, a potom da evakuišemo one koji su oboreni pri povratku sa misija u Bugarskoj, Rumuniji, Hrvatskoj, duboko iza neprijateljskih linija”, objašnjava Vujnović dodajući da je operacija počela tek u julu 1944.
Vujnoviću je nejednom zaprećeno disciplinskim merama jer je pretpostavljenima umeo u lice da kaže kako svesno lažu kada sve ratne zasluge pripisuju samo Titu i partizanima.


“Da su Britanci saznali da je Džordž (Vujnović) uspeo da izmajmuniše pošiljku od 600 pari cipela kao i nešto hrane i lekova za Dražu i njegove ljude – izveli bi ga pred vojni sud”, ubacuje se Džibilijan.

Jedan od 500 spasenih je i Kler Mus Grov, nišandžija koga su 13 jula 1944. godine Nemci oborili kada se vraćao iz akcije u Hrvatskoj. Sutradan je Grov peške napustio kuću. Srećom, brzo je naišao na četnike, ali marš u Dražin štab u Preljanima je potrajao tri nedelje.

“U Dražinom štabu u Prenjanima sam upoznao Džibija i generala. Dva dana pre evakuacije general Mihailović je izvršio smotru svojih ljudi. Potom je prišao svakom od nas i rukovao se. Sećam se da je imao snažan i prijatan stisak i da je imao pogled vrlo tužnog, da ne kažem razočaranog čoveka. Kao da je već tada znao da su ga saveznici izdali, ali ipak nikad niko to nije osetio u njegovom ophođenju”, objašnjava Grov koji je 13. avgusta 1944. godine kročio u slobodu.

Na pitanje, kako je moguće da sa sedam različitih lokacija “dakote 3” , koje nose svega 20 ljudi, mesecima uzleću i sleću na okupiranoj teritoriji a da ih Nemci ne otkriju, Vujnović objašnjava da su Nemci znali ali nisu mogli ništa. Saveznici su imali apsolutnu dominaciju u vazduhu, a Nemcima nije bilo lako da otkriju koja se od improvizovanih pista-livada koristi.

“Osim toga, imali smo potpunu zaštitu generala Mihailovića. Najjača koncentracija Nemaca bila je tada u Čačku i da bismo mi i avioni bili potpuno obezbeđeni, general Mihailović postavio je svoje ljude između”, objašnjava Vujnović pretpostavljajući da je u tom trenutku Draža Mihailović pod direktnom komandom imao svega dvanaest hiljada loše naoružanih ali srčanih četnika.

Na vest da je Draža Mihailović uhapšen i da se protiv njega vodi sudski proces u kome se između ostalog tereti za veleizdaju, Vujnović, džibilijan i Grov pridružili su se grupi američkih vazduhoplovaca koji su pred sebe stavili dva cilja. “Prvi je bio da preko naše vlade primoramo Tita da suđenje organizuje na nekoj neutralnoj teritoriji, jer smo znali da u Jugoslaviji general Mihailović neće imati fer suđenje i mogućnost da se istinski brani i odbrani. Drugo, želeli smo da svedočimo u njegovu korist. Hteli smo da istina bude izgovorena”, kaže Vujnović, dodajući. “Tito je, jednostavno, odbio sve rekavši kako SAD nema prava, ne sme, da se meša u unutrašnju politiku Jugoslavije.”

Vojnovića, Džibilijana i Grova donekle teši to što je na šezdesetogodišnjicu Pobede nad fašizmom potomcima generala Mihailovića njihova zahvalnost bar simbolično izražena uručivanjem Legije zaslužnih.

“Prema generalu Mihailoviću imamo dug koji ne možemo vratiti. Mi generalu Mihailoviću dugujemo svoje živote”, kaže Vujnović koji je od Draže Mihailovića dobio jedno pismo, jedan telegram i kamu koju su četnici napravili za svog generala.


Objavljeno 12.05.2005 u NIN-u broj 2837

Thursday, May 05, 2005

www2.24h.com.vn/ news.php/116/28603
 Posted by Hello
Nećeš me upecati

Najveći nedostatak onlajn trgovine je što korisnike na Internetu vrebaju zli hakeri koji će učiniti sve da ćape pare sa bankovnog računa žrtve, a da apsurd bude veći – sama žrtva pomoći će im u tome

U nas se još sve plaća novcem tako da su trenutne šanse da postanete phising žrtva relativno male. Čak i ako ste ponosni vlasnik kartice neke od banaka, teško da ćete preko, recimo, aukcijske kuće http://www.ebay.com ili http://www.amazon.com okušati radost i užas globalizacije znanu kao onlajn trgovina. Većina banaka kod nas “štiti” svoje klijente tako što im kaže da to čine na sopstvenu odgovornost i da se ne odobrava trošenje para preko Interneta.

Međutim, ko ima pravu pravcatu kreditnu karticu, a ne želi da odoli iskušenju da na već nekom sajtu pazari nešto, automatski je kandidat za potencijalnu phising žrtvu i zato je dobro znati bar nekoliko osnovnih sitnica o ovom bauku informativnog društva.

Stručnjaci se još ćeraju oko toga da li sama reč phising potiče zapravo iz fišinga (fishing) pecanje, tj. maskirano hvatanje soma na bućkalo, ili je u samoj srži ove reči upozorenje da tu nešto smrdi (fishy). Kako god bilo, slovo f dobilo je latinski oblik iz čisto praktičnih razloga – na monitoru f može se pobrkati sa slovom l i i, dok ph liči samo na sebe. A čitava stvar funkcioniše tako što prevaranti šalju lažne imejl (e-mail) formulare kako bi potencijalne žrtve uverili da im poruku šalje poznata banka ili firma koja se bavi onlajn trgovinom. Ko odgovori na ovakav imejl šaljući podatke od adrese do broja kreditne kartice (i socijalnog osiguranja) – upecao se.

Sudeći po izveštaju Anti-Phising Work Group http://www.antiphising.org čiji je osnivač Tumbleweed Communicationshttp://www.tumbleweed.com (okuplja firme za onlajn trgovinu, banke, Ministarstvo odbrane SAD itd.), takvih je mnogo. U odnosu na decembar 2003. godine broj registrovanih napada skočio je za 163 odsto, a od januara do aprila ove godine broj žrtava porastao je za 60 odsto.

Najviše njih prevarilo se tako što je trgujući na eBay sajtu (koristeći PayPal) primilo imejl u kome treba kliknuti link kako bi se potvrdila registracija ili kupovina. Druga, nešto ređa varijanta je da se praktično ponovo prolazi kroz proces registracije koji uključuje ponovno davanje broja kreditne kartice i poslednje četiri cifre sa poleđine kartice. Od trenutka kada kliknete link ili imejl “vratite” eBay, zli haker je preusmerio žrtvu na željeni sajt i sada samo treba čekati. Prvom prilikom kad žrtva upotrebi korisničko ime, lozinku i kreditnu karticu, prevarant dobija informacije koje potom koristi preuzimajući identitet svoje žrtve kojoj će svakog meseca skidati, recimo, sedam dolara i proći će nekoliko meseci pre nego što u izveštajima iz banke identifikujete da tu nešto nije u redu.

I kao što srpski ministar finansija preporučuje u nekim drugim slučajevima, najbolje je celu stvar odmah prijaviti, jer će banka pokrenuti istragu. Sporna kartica biće zamenjena novom i ako je reč o ozbiljnoj banci, nadoknadiće žrtvi otet (retroaktivno tri meseca unazad) 21 dolar, što će biti slaba uteha žrtvi i ovako poljuljanog samopoštovanja, koja tek treba u banci da otrpi “peglanje”, tj. poduku kako da ne ponovi istu glupost. Nevolja je što lažni imejlovi jesu dosta verna kopija onog što inače dobijete od onlajn kompanija, banki... Primeri PayPal lažnjaka mogu se naći na http://home.pcisys.net/tbc/misc/phish001.htm .

U banci će reći da je svaki imejl koji traži hitne finansijske informacije krajnje sumnjiv, naročito ako nema elektronski potpis, ako nije personalizovan i ako nagovara da se hitno treba javiti. Ukoliko je radoznalost klijenta tolika da će crći ako ne klikne na link u imejlu, bolje je otvoriti sa brauzera (Internet Explorer, Mozilla, Opera, šta ko već ima) iskopiran link. Još mudrije je telefonom zvati kompaniju, banku... Za svaki slučaj, nije loše “skinuti” sa Interneta program koji će blokirati ovakve napade. Mnogi preporučuju http://www.earthling.net/earthlinktoolbar koji ne mora nužno biti i najefikasniji jer se situacija na Mreži menja u treptaju oka.

A da to i nije tako lako, čak ni onima u banci, pokazalo se na nedavno završenom Globalnom simpozijumu za upravljanje rizikom, održanom u San Dijegu (Kalifornija, SAD). Kako bi se obračunao sa ovim đavolom, MasterCard napravio je pakt sa NameProtect http://www.nameprotect.org , firmom specijalizovanom za otkrivanje digitalnih prevara. Ideja je da se prevaranti, koji su sve veštiji i oprezniji, hvataju pre nego što stave mamac na udicu. Ovi iz NameProtect muvaće se po diskusijama, forumima i drugim mestima gde se nevaljalci okupljaju, ćaskaju o tome koga su poslednjeg zeznuli i, što je najvažnije, gde razmenjuju ukradene brojeve kreditnih kartica. Kad naiđu na neki vruć trag, odmah će to dojaviti momcima iz MasterCard-a koji će alarmirati policiju i korisnike koji, između ostalog, od sada pa nadalje ne bi smeli devojačko ime svoje majke da koriste kao deo lozinke ili odgovor na pitanje kada zaborave svoje korisničko ime ili lozinku.