Sunday, March 27, 2011

Finansiranje stranaka

Rovovska bitka Rekonstruisana Vlada Srbije trebalo bi u najskorije vreme da usvoji novi zakon o finansiranju političkih partija Iako su narodni poslanici pre šest godina usvojili Zakon o finansiranju političkih stranaka, nijedna pravosnažna presuda nije doneta. Nažalost, to ne znači da su partije u Srbiji operisane od političke korupcije već da jedan od najvažnijih antikoruptivnih zakona zapravo nije primenjivan. Za proteklih 20 godina višestranačkog života, nagledali su se građani Srbije svega. Nezavisne institucije su izveštavale o malverzacijama stranaka i u izbornim kampanjama i u redovnom radu, ali na kraju je bilo: nikom ništa. A i kako da se spreči muvanje, bar sa parama iz budžeta, kada su za kontrolu stranaka zaduženi skupštinski Odbor za finansije i Republička izborna komisija i kada ekskluzivno pravo da podnese prekršajne prijave ima samo predsednik odbora u kome sede parlamentarci, koji s jedne strane nemaju dovoljno stručnog znanja, a sa druge strane ponašaju se kao vojnici partije a ne predstavnici građana?! Kao što je dr Vladimir Goati, predsednik Transparentnosti Srbije, nedavno rekao na okruglom stolu o nacrtu ovog zakona, to je kao da hroničnog alkoholičara pripustite u prodavnicu pića!


S obzirom na to da je borba protiv korupcije - pored izručenja Ratka Mladića, Gorana Hadžića i sličnih Haškom tribunalu - glavni uslov za članstvo u Evropskoj uniji - napravljena je radna verzija potpuno novog zakona o finansiranju političkih aktivnosti. U toku je poliranje teksta koji je radna grupa Ministarstva pravde i Agencije za borbu protiv korupcije sastavila još u decembru 2010. godine i sada se čeka da rekonstruisana Vlada Srbije kaže svoje.


Naravno, mesta za usvajanje još neke preporuke i terminološku preciznost uvek ima, ali rovovska bitka će se voditi ne samo na vladi već i za skupštinskom govornicom. Sudeći po dosadašnjim varničenjima i tome da je prethodna vlada već jednom 28. februara 2011. godine odbila predlog - biće napeto, iako su i Venecijanska komisija, Grupa zemalja za borbu protiv korupcije Evropskog saveta (GREKO) i OEBS ocenili da je predlog zakona dobro napisan. Građanima preostaje samo da drže fige i nadaju se da predlog zakona neće biti uništen amandmanima poslanika.



„Među najpozitivnijim izmenama izdvojio bih izričitu zabranu posrednog finansiranja (npr. da neka firma plati reklamu umesto stranke koja se propagira) i snažna kontrolna ovlašćenja Agencije za borbu protiv korupcije radi utvrđivanja zakonitosti finansiranja. Nove su i norme o izbornom jemstvu, koje imaju za cilj da se budžetski novac ne rasipa za dotacije izbornim listama koje ne uspeju da osvoje ni jedan odsto glasova (0,3 odsto za manjine)“, kaže Nemanja Nenadić, programski direktor „Transparentnost Srbija“, dodajući da nema sumnje da je to pravilo nepovoljno za nove aktere na političkoj sceni. Ipak, to ne znači da se ograničava pasivno biračko pravo (učestvovanja na izborima) bez polaganja jemstva. Ono je uslov samo za dobijanje budžetskih subvencija. Nenadić misli da iole ozbiljnim takmacima, koji pretenduju da pređu cenzus i osvoje više od 250.000 glasova, ne bi trebalo da bude problem da takvo jemstvo pribave, imajući u vidu da će bez njega ostati samo ako ne osvoje ni 40-50 hiljada glasova.



U medijima se već spekulisalo da je G17 plus tražio da se budžetska davanja za finansiranje parlamentarnih stranaka sa 0,15 odsto udvostruče, da se smanje sredstva koja bi Agenciji za borbu protiv korupcije omogućila kontrolu partijskih finansija, kao i da se uplatnicama na račun stranke može donirati i po nekoliko desetina hiljada dinara. Potom je stranka G17 plus prozvala Ministarstvo pravde da je pod kontrolom Demokratske stranke i da koči donošenje novog zakona.



Nacrt zakon donosi promene u načinu raspodele budžetskih sredstava za političke stranke. „Predviđene su restriktivne odredbe prema strankama koje izlaze na izbore samo da bi kroz izborni proces zaradile nešto novaca. U tom smislu novi zakon može uticati na smanjenje broja političkih stranaka“, rekao je Slobodan Homen, državni sekretar u Ministarstvu pravde 3. marta 2011. godine na okruglom stolu posvećenom novom zakonu. Homen, koji je već jednom najavio da će Vlada usvojiti ovaj predlog zakona, i dalje je optimističan i ne očekuje velike izmene. „Lično više bih voleo da država plati političke stranke, nego da one nalaze sredstva tako što čine koruptivna krivična dela,“ kaže Homen i dodaje da će posle još jedne dorade Venecijanske komisije zakon ubrzo biti usvojen u Skupštini.



Jedan od najvećih nedostataka sadašnje regulative je što prikupljanje novca za kampanju iz privatnih izvora može da iznosi svega 20 odsto od sredstava dobijenih iz javnih izvora. A kako su često stranke novac iz budžeta dobijale i posle održanih izbora, stranke su imale muke da izračunaju koliko novca mogu da prikupe iz privatnih donacija i priloga. I tako se pojavilo mnogo „ispeglanih izveštaja“ stranaka koje su naknadno pakovale troškove kako bi izbegle da prekorače zakonom dozvoljene iznose za finansiranje. Dodatnu komplikaciju pričinjava to što je strankama potpuno zabranjeno da se reklamiraju mimo izborne kampanje i što zakonskim okvirom nisu obuhvaćeni izdaci koji ne spadaju ni u redovan rad ni u kampanju. Stranke nemaju načina da prikažu troškove lepljenja plakata kojima se glasačima zahvaljuju na ukazanom poverenju ili troškove iz redovnog rada a koji su nastali u svrhu kampanje.



„Dobijali smo izveštaje o kampanjama na vanrednim lokalnim izborima 2010. godine, u kojima su stranke potrošile nula dinara u izbornoj kampanji“, kaže Zorana Marković, direktorka Agencije za borbu protiv korupcije koja je nadležna da kontroliše stranačke finansije samo u okviru izbornih kampanja. Kada bi se postojeći zakon primenjivao, neke od stranaka bile bi u velikom problemu jer su davale lažne podatke, jer se preko internet-prezentacija, izveštaja iz medija jasno vidi da su kampanje, čak i na lokalnom nivou, bile i te kako dinamične. Zorana Marković dodaje: „Za Agenciju je još veći problem što nema nijedan delotvoran mehanizam kontrole troškova u kampanji, niti ima kriterijum na osnovu koga bi utvrđivala količine, cene i kvantitet određenih aktivnosti stranaka u izbornoj kampanji. Prema sadašnjem zakonu, Agencija je prinuđena da se oslanjamo na posredne izbore, što nikako nije dobro za delotvornu kontrolu“.



Predlog zakona političkim strankama omogućava da i dalje dobijaju određena sredstva iz javnih izvora, ali i sredstva iz privatnih izvora privlače bez ograničenja, tj. samo atraktivnošću političke agende koju nude. Ovo je potpuno drugačija praksa od recimo Nemačke gde partije mogu godišnje da potroše 130-140 miliona evra. Namera ponuđenog rešenja je da većina sredstava partija dolazi iz privatnih izvora, što može biti komplikovanije za kontrolu, ali je svakako zdravije za dalju demokratizaciju političkog života.



„Verovatno u izveštajima stranaka dosta toga se stavlja sa strane, pa tako 80-90 odsto sredstava potiče iz javnih izvora. To nije dobro, jer stranke tako postaju deo državnog aparata, umesto da budu akter civilnog društva u polju političkog delovanja“, kaže Đorđe Vuković, programski direktor CeSID-a, dodajući da je drugi ništa manje značajan problem bio nejasan kriterijum podele javnih sredstava. U proteklim godinama praksa je bila na štetu velikih stranaka. Svim političkim strankama (izbornim listama) 30 odsto se delilo u jednakim iznosima, a ostalih 70 odsto shodno broju osvojenih poslaničkih mesta. Dešavalo se da od 22 izborne liste, 17 ne osvoji više od 0,5 odsto ukupnog broja glasova (što je manje od 10.000 glasova) a da su pri tome dobili značajna sredstva iz javnih izvora. Tu je bilo i drugih zloupotreba novca pa su se predstavnici raznih partija, o državnom trošku, šetkali po Vašingtonu, Briselu i ostalim inostranstvima. A poseban apsurd su bili predsednički izbori gde je pobednik u drugom krugu dobijao sav novac, oko četiri miliona dinara. Novi zakon predviđa da se polovina novca deli između svih predsedničkih kandidata, a da ako dođe do drugog kruga suparnici dobiju po četvrtinu ukupne sume.


Takođe, novina predloga zakona, po ugledu na recimo Veliku Britaniju, je uvedeno izborno jemstvo gde svaki politički subjekt mora da položi 20. deo sredstava od 0,05 odsto budžeta. Da bi stranka mogla da računa na pare države potrebno je da osvoji jedan odsto (tj. 0,3 odsto za manjinske stranke) ukupnih glasova birača. Ukoliko u tome ne uspe dužna je da novac vrati u roku od 30 dana.

Svim političkim strankama (izbornim listama) 30 odsto se delilo u jednakim iznosima, a ostalih 70 odsto shodno broju osvojenih poslaničkih mesta. Dešavalo se da od 22 izborne liste, 17 ne osvoji više od 0,5 odsto ukupnog broja glasova (što je manje od 10.000 glasova) a da su pri tome dobili značajna sredstva iz javnih izvora. Tu je bilo i drugih zloupotreba novca pa su se predstavnici raznih partija, o državnom trošku, šetkali po Vašingtonu, Briselu i ostalim inostranstvima. A poseban apsurd su bili predsednički izbori gde je pobednik u drugom krugu dobijao sav novac, oko četiri miliona dinara. Novi zakon predviđa da se polovina novca deli između svih predsedničkih kandidata, a da ako dođe do drugog kruga suparnici dobiju po četvrtinu ukupne sume.



Takođe, novina predloga zakona, po ugledu na recimo Veliku Britaniju, je uvedeno izborno jemstvo gde svaki politički subjekt mora da položi 20. deo sredstava od 0,05 odsto budžeta. Da bi stranka mogla da računa na pare države potrebno je da osvoji jedan odsto (tj. 0,3 odsto za manjinske stranke) ukupnih glasova birača. Ukoliko u tome ne uspe dužna je da novac vrati u roku od 30 dana.



Nezavisni stručnjaci strahuju da će se, jednom kada Agencija uspostavi efikasnu kontrolu nad svim onim što je regulisano, oni koji krše pravila o finansiranju dovijati tako što će umesto stranaka kampanju voditi neko drugi, npr. kao neko udruženje. Za skrivanje prihoda mogli bi da se iskoriste i zajmovi. OEBS i GREKO strahuju, ne bez razloga, da bi Agencija mogla da se nađe pod pritiskom ako zaista bude svoj posao radila kako treba.



Novi zakon takođe ne limitira ukupne rashode kampanje (zbog čega bi mogle još da poskupe), niti se zakup TV termina ograničava (a što bi moglo da se definiše i medijskom regulativom).



Redovno finansiranje stranka i njihovih izveštaja predviđeno je kroz kontrolu nezavisnih a licenciranih revizora. „Nova rešenja imaju svoju logiku, mada ih ne smatram najboljim mogućim. U redu je što se smanjuje dosadašnja nesrazmera pri raspodeli sredstava parlamentarnim strankama i što se rešavaju neka sporna pitanja kada je reč o koalicijama. Međutim, ne mislim da je dobro to što će stranke dobijati četiri godine novac na osnovu brojnog stanja nakon izbora čak i ako ih u međuvremenu napusti cela poslanička grupa. Mislim da novac koji poreski obveznici daju strankama treba da služi da one koji imaju političku moć (narodne poslanike) učini manje zavisnim od drugih finansijera, a ne da bude renta za uspeh ostvaren na prethodnim izborima“, zaključuje Nenadić.



Na kraju, dodatna mera koja bi trebalo da privoli stranke da se dovedu u red, pooštrene su i sankcije koje predviđaju novčane kazne od 200.000 do 2.000.000 dinara za stranke, odnosno od 50.000 do 150.000 dinara za odgovorna lica, zatim uskraćivanje sredstava iz javnih izvora itd.


NAPOMENA: Delovi teksta označeni narandžastom bojom nisu objavljeni!


Fotomontaža preuzeta sa www.fpolitics.com


Objavljeno 24. marta 2011. godine u "Srbija u promenama" br.1, dodatku nedeljnika NIN

Saturday, March 26, 2011

NATO, Srbija i Rusija

Između dve vatre


Sve dok Evropa bude centar vojnog i političkog rivalstva dveju oslabljenih supersila, vojno-neutralna Srbija nežno će se udvarati i Rusima i Amerikancima


U Beogradu su svi odahnuli tek kada je ruski premijer Vladimir Putin poleteo za Moskvu. Naročito olakšanje je uočljivo kod domaćeg vojnog establišmenta kome, zapravo, nije do potpisivanja sporazuma koji bi Srbiju uvukao u ruski sistem kolektivne bezbednosti. Sa malobrojnim oružanim snagama, zastarelim naoružanjem i susedima koji su svi (osim Bosne i Hercegovine) članice Alijanse, Srbija sebi ne može da dopusti luksuz i prikloni se jednom od dva vojna carstva.


Potpisivanje Ugovora o evropskoj bezbednosti koji je Dmitrij Medvedev 20. oktobra 2010. godine stavio srpskim zvaničnicima na sto, svakako bi udaljilo Srbiju od programa vojne podrške Sjedinjenih Američkih Država, NATO-a i donacija Evropske unije. Ipak, Srbija mora pažljivo sa Rusijom jer ona jedina može da „povuče ručnu“ i vetom spreči donošenje rezolucije Saveta bezbednosti UN o nezavisnosti Kosova i Metohije. Tu su i oni drugi političko-ekonomski razlozi, istorijsko-kulturološka isprepletanost i pravoslavlje.

Žarko Petrović, direktor istraživanja u Centru za međunarodne i bezbednosne poslove, o poziciji naše zemlje i o ruskoj viziji bezbednosti u Evropi tvrdi: „Oprezna i odmerena politika Srbije u vezi sa ovom inicijativom je pravilan izbor, s obzirom na to da će Srbija uskoro imati i pravnu i političku obavezu da na osnovu člana 10 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju prati zajedničku spoljnu i bezbednosnu politiku EU.“ Naravno, Rusija bez simpatija gleda na to što Srbija od 5. oktobra 2000. godine forsira evroatlantske integracije. Njih principijelno nervira što se NATO proširio na istok i istisnuo ih ne samo sa Balkana već i iz kompletne centralne i istočne Evrope, kojom su nekada suvereno vladali kroz Varšavski ugovor. Posthladnoratovska frustracija Rusije eskalirala je 2007. godine kada je procurilo da će Amerikanci instalacije za antiraketni štit postavljati u Poljskoj (radar), Češkoj (rakete), a možda i u Rumuniji i Bugarskoj. Troškovi štita su neverovatni, samo Američka agencija za protivraketnu odbranu tražila je za fiskalnu 2011. godinu budžet od 8,5 milijardi dolara.

Zato je raketni štit bio jedna od najvažnijih tema Lisabonskog samita. NATO je još prvog dana, 19. novembra 2010. godine, na sva zvona najavio kako će ponuditi Dmitriju Medvedevu da potpiše dokument kojim Rusija pristaje da učestvuje u kreiranju ratnog štita koji bi oko milijardu ljudi branio od raketnih napada drugih zemalja. Medvedev je stavio svoj potpis, a Rusi su do sada dostavili veoma dugačku listu pitanja o konkretnom načinu saradnje, i predložili da dobiju neku vrstu veta kojim bi, ako zatreba, blokirali Alijansu da obori dolazeću raketu.

Za Srbiju, koja nije ni bila pozvana na istorijski NATO samit u Lisabonu, Amerikanci su vrlo bitan akter u odnosima sa NATO-om, pre svega, kroz program Partnerstvo za mir. Tu je mnogo sitnih stvari učinjeno, ali iako to ni Ministarstvo odbrane ni Vojska Srbije ne vole da priznaju, činjenica je da Srbija ne koristi sve mogućnosti koje PzM nudi. Otvoreno je 27. septembra 2010. Vojno predstavništvo u Misiji Srbije pri NATO štabu u Briselu. Vojska Srbije učestvovala je na dve vojne vežbe u okviru Evropske komande oružanih snaga SAD – Combinet Endeavor 2010 i Medceur 2010.


Saradnja sa SAD i NATO, kome ovde niko ne može i ne treba da oprosti 78 dana bombardovanja u proleće 1999. godine, postepeno se razvijala do onog retoričkog obrta koji je Hilari Klinton, državna sekretarka SAD, izvela u Beogradu sredinom oktobra 2010. godine, kada je rekla: „Vaša vojska je postala tako profesionalna da izaziva poštovanje naše vojske. Postoji jedinstveno partnerstvo između srpske vojske i Nacionalne garde Ohaja i ono je za uzor. Smatramo da na mnogim frontovima postoji napredak koji lepo govori o srpskom narodu.“ Ministarstvo odbrane ceni da srpsko-američka saradnja u oblasti odbrane predstavlja najbolji deo bilateralnih odnosa ovih dveju zemalja. Srbija ima tri nivoa međunarodne saradnje sa SAD: multilateralnu, bilateralnu i regionalnu vojnu saradnju, koja je posebno važna za nas ako ni zbog čega drugog a onda zbog Centra za atomsko-biološko-hemijske odbrane u Kruševcu i Centra za obuku službenih pasa u Nišu.


Verovatno, najbitniji kamen srpsko-američke vojne saradnje je Sporazum o statusu snaga (SOFA), iz 2006. godine, koji određuje pravni status vojnog osoblja i imovine i koji je omogućio realizaciju Programa državnog partnerstva sa Nacionalnom gardom Ohaja. Taj program je smesta postao mezimče dveju zemalja koje su pre deset godina ratovale „tomahavcima“, kasetnim bombama, vilama i mikrotalasnim pećnicama. Stručnjacima je posebno zanimljiva ona skrivenija strana saradnje – obuka. Prema podacima Ministarstva odbrane Srbije, realizovano je 50 različitih oblika školovanja i usavršavanja naših oficira i podoficira u SAD. Osim toga, još 187 predstavnika Ministarstva odbrane prošlo je od 2007. do 2010. godine kroz IMET (US International Military Education and Training) i CTFP (Counter Terrorism Fellowship Program). Ukupno osam oficira završilo je komandno-štabno, a sedam generalštabno usavršavanje, dok je 21 još u Americi. Koliko je to u dolarima ili dinarima, u Ministarstvu odbrane ne žele da kažu, ali vojni eksperti smatraju da su Amerikanci utrostručili sredstva za školovanje našeg vojnog kadra.

U posebno delikatnoj situacija Srbija se nalazi vezano za izgradnju baze „Jug“ koja je zamišljena da postane regionalni centar za obuku onih koji se pripremaju za multinacionalne (mirovne) operacije. U ovom projektu učestvuje Ministarstvo za vanredne situacije Ruske Federacije, a od čega novopečene NATO članice iz istočne Evrope podilaze žmarci.

Što se tiče vojne saradnje Srbije i Rusije, ona je takva da mi plaćamo a oni profitiraju. Od 2006. godine potpisani su ugovori za remont i minimalnu modernizaciju pet aviona MiG-29 i nabavku simulatora leta za taj avion. Uz mnogo teškoća završena je obnova tehničkih resursa tih aviona. Četiri primerka završena su 2008. godine, a poslednji peti avion poleteo je tek pred kraj 2010. godine. Ugovor sa ruske strane izvršila je firma RSK MiG, a cena je bila prava sitnica - 21.050.000 evra.

„Vitalni delovi demontirani su sa aviona u batajničkom Vazduhoplovnom zavodu ’Moma Stanojlović’ i zatim su transportnim avionom prebačeni u Rusiji na radove. Posle remonta vraćeni su na Batajnicu i ugrađeni na zmaj aviona koji je u međuvremenu remontovan na licu mesta“, kaže Aleksandar Radić, vojni analitičar, dodajući da su po sličnom aranžmanu 2008, odnosno 2009. godine, u remontnom zavodu u Rostovu na Donu popravljena još i dva klipna transportna aviona An-26, odnosno 2010. godine i dva helikoptera Mi-17. Posle dužeg vremena potpisan je i Plan bilateralne vojne saradnje za 2011. godinu.

Tradicija vojne saradnje između Rusije i Srbije, koja datira još od vremena Mihaila Obrenovića, danas gotovo da ne postoji. Pukovnik Nikolaj Rajevski predvodio je inspekciju koja je utvrdila potrebe Srbije koja je vapila za vojnom reformom. Rajevski, alijas Vronski će, 20. avgusta 1876. godine po starom kalendaru, poginuti u Prvom srpsko–turskom ratu kao dobrovoljac u srpskoj vojsci u bici za Gornji Androvac kod Aleksinca. Generacije srpskih oficira su školovane u ruskim vojnim školama, a da nije onog jednog ruskog oficira koji je prethodne školske godine završio komandno-štabnu školu u Beogradu, sada bi se moglo reći da je rusko-srpska saradnja u oblasti vojne obuke potpuno zamrla. Srpski i ruski vojnici ne učestvuju zajednički ni u jednoj vojnoj vežbi i manevru. Prilikom posete Beogradu 18. oktobra 2010. godine Nikolaj Makarov, načelnik generalštaba oružanih snaga Ruske Federacije, razgovarao je sa Milojem Miletićem, načelnikom Generalštaba Srbije, o budućoj saradnji koja bi za početak obuhvatala razmenu iskustava u oblasti diverzantskih, padobranskih i obuke drugih specijalnih jedinica.

Kako je Rusija izvozno orijentisana, njihove firme odgovorile su na „poziv za informaciju” (RFI) za planiranu nabavku eskadrile višenamenskih borbenih aviona, zatim za nabavku 3D osmatračkih radara i raketnih sistema PVO. Prema podacima Stokholmskog instituta za proučavanje mira (SIPRI), Rusi su drugi najveći izvoznik oružja sa profitom od 10,8 milijardi dolara u 2008. godini. Najveći kupci su Kina (92 odsto je Made in Russia) i Indija (71 odsto).

„U slučaju da se sa Rusima ide na pregovore o tim sistemima, to bi u stvari bili pregovori o dugoročnom strateškom partnerstvu jer mehanizam plaćanja (u ruskom slučaju realnije robnim kreditom nego ofset aranžmanima kako bi se to radilo sa firmama iz SAD ili EU) i održavanja i modernizacije vezao bi nas za snabdevača u narednih i do 40 godina, koliko sada iznosi životni vek savremene tehnike“, zaključuje Aleksandar Radić. Nezvanično, neke ruske firme su zainteresovane za tender za nabavku novih oklopnih vozila, ali o tome kada dođe vreme.

Osim toga, Jugoslavija je posle 1945. godine dobavljala iz SSSR najsavremenije raketne sisteme, avione, pešadijsko naoružanje, transportna sredstva. Nekada se trgovinska razmena proizvodima namenske industrije merila milijardama dolara ali i u to Titovo vreme delovi su kasnili. Danas, Srbija ne uspeva ništa od svog vojnog arsenala da plasira na tržište Ruske Federacije. Čak ni municiju iako pravimo sve vrste od malog kalibra metka 5,56mm u Prvom partizanu (Užice) preko 7,62x39mm za NATO nestandardnog kalibra koji troši automatska puška AK-47 kalašnjikov do 155mm u „Slobodi“ (Čačak). A to je šteta jer Rusija planira da do kraja 2020. godine potroši nešto manje od 475 milijardi evra za kupovinu novog naoružanja, što je oko 20 puta više nego što je inostrani dug Republike Srbije. Samo prošle godine Rusija je izdvojila 38 milijardi dolara (2,5 odsto BDP) za vojsku koja broji oko 1.270.000 pripadnika. Za te pare Rusi će da naprave još osam nuklearnih podmornica, 600 aviona i 1.000 helikoptera. Ako je za utehu, Rusima ni druge zemlje ne uspevaju da prodaju naoružanje i vojnu opremu.

Jedna od osnovnih prepreka je nova vojna doktrina Rusije (usvojena februara 2010. godine, neposredno pred do lazak ekspertske grupe NATO koja je formulisala osnovne principe novog strateškog koncepta Alijanse) u kojoj piše: „U inostranstvu se za novac iz budžeta može kupovati naoružanje samo ako je vlada donela zaključak da se ono ne može pribaviti odnosno kupiti kod domaćih proizvođača“.

Ipak, Francuzima je uspelo ono što nijednoj članici NATO-a nije pošlo za rukom. Uz dosta medijske halabuke, sa Rusima je potpisan ugovor o prodaji „Mistrala“ broda koji može da ponese 16 helikoptera, četiri vozila za iskrcavanje i oko 750 vojnika. Takođe i Izraelci će „omastiti brk“ od prodaje 16 bespilotnih letelica koje će Rusi platiti oko 49 miliona dolara. Na ovaj korak RF odlučila se jer Gruzija uspešno koristi iste letelice (Bird-Eye 400, MK150 i MK II) od početka krize 2008. godine.

Sve dok Evropa bude centar vojnog i političkog rivalstva dve oslabljene supersile koje malo pregovaraju, malo zamrzavaju saradnju, vojno-neutralna Srbija nežno će se udvarati i Rusima i Amerikancima. Naročito, dok se situacija u Libiji ne stiša. Jer tamo gde NATO članice, po odobrenju SB UN, zasipaju bombama Gadafijeve snage ali i civile, prepliću se interesi ne samo Alijanse i Rusije već i srpske namenske industrije. Da podsetimo, 2008. godine Rusija je Moameru el Gadafiju „oprostila“ dug od 5,4 milijarde dolara. On je za uzvrat ponudio ekskluzivne ugovore ruskim kompanijama vrednosti preko 10 milijardi. Od toga jedna milijarda je za nabavku ruskog naoružanja i vojne opreme. Naravno, SAD, ali ne samo one, imaju interesa da sravne sa zemljom pukovnika Gadafija i sa novom vlašću uspostavi vojnu i svaku drugu saradnju.

Za Srbiju je najbolje da se pritaji, stopira isporuku streljačkog naoružanja iz „Zastava oružja“ i još nekog oružja i opreme u vrednosti od 150 miliona dolara. A kad se bude znao pobednik u Libiji možda i za nas bude neke vajdice.


Zajedno su jači! Strateška politička saradnja Rusije sa NATO i SAD ipak postoji. Rusija je članica NATO programa Partnerstvo za mir od juna 1994. godine. Institucionalni odnosi su podignuti na viši nivo uspostavljanjem Stalne misije Rusije pri NATO maja 1997. godine, i dalje osnivanjem Saveta NATO-Rusija maja 2002. godine.


Kroz Mediteranski dijalog Rusi učestvuju u zajedničkim NATO operacijama upozoravanja, potrage i spasavanja na moru. Takav je primer bila akcija Active Endeavour u kojoj se ruska fregata „Pitljivij“ prilično istakla.

Saradnja sa Amerikancima obuhvata sve što se odnosi na tranzit vojnih i nevojnih materijala u Avganistan. Za razmeštanje dodatnih 39.000 američkih vojnika (mart 2010) značajan je i Ugovor o vojnom tranzitu koji su 6. jula 2009. godine Rusija omogućava 4.500 letova godišnje (prosečno 12 letova dnevno) Amerikancima kako bi pružili logističku podršku koalicionim snagama u Avganistanu. Tako SAD štedi 133 miliona dolara na gorivu, transportnim troškovima. Uz to, Rusi su Amerikance oslobodili plaćanja svih navigacionih troškova i taksi. Što se tiče tzv. kopnenog severnog tranzita Rusi su tu profitirali. Ruske železnice prevezle su 1.500 kompozicija, a neke okvirne procene kreću se oko milijardu dolara. Osim toga ruski helikopteri i penzionisani piloti pokazali su se kao najveštiji u surovim avganistanskim uslovima.


Fotomontaza preuzeta sa www.rt.com

Objavljeno 24. marta 2011.godine u nedeljniku NIN

Wednesday, March 23, 2011

Torenti i industrija snova

Pirati bez zaštite


Da li je razmena linkova isto što i prodaja piratskih diskova na ulici i da li hapšenje i kazna zbog razmene podataka na internetu predstavnjaju represiju i kako baratati torentima


Slučaj Gorana Č. je totalno kafkijanski. Uhapsiše čoveka jer je u cyber svemiru postavio link odakle svako, ako hoće, može preko torenta da skine film “Montevideo, Bog te video”. Tako je i u Srbiji otvoreno poglavlje u kome su veliki igrači filmske, muzičke i softverske industrije objavili rat milionima korisnika torrent i peer to peer programa za razmenu i deljenje sadržaja preko interneta. Torenti su se našli na udaru jer veliki deo, ali ne i sav sadržaj, čine piratske kopije. Industrija snova pokušava da sačuva enormne profite kroz zaštitu autorskog prava, a internet korisnici se opiru i traže fleksibilniju zakonsku regulativu koja će biti u skladu sa slobodarskom prirodom interneta. Hapšenje Gorana Č. izazvalo je negodovanje i javni protest pod nazivom “Građanska neposlušnost informisanošću”. Niko iz Piratske partije Srbije (PPS je osnovana februara 2008) nije uhapšen iako su pirati, svima koji su se zatekli ispred beogradskog Filozofskog fakulteta, pokazivali direktan link koji vodi ka torentu gde mogu da skinu ripovanu verziju filma “Montevideo, Bog te video”. Šta više, pirati su i na mobilnom telefonu prikazali spornu kopiju „Montevidea“.

Aleksandar Blagojević, predsednik PPS kaže: “Naše pravo je da slobodno i bez ograničenja komuniciramo preko interneta preporučujući linkove za download, kao što imamo pravo da govorimo o čemu god želimo. Hapšenje i kazne zbog razmene podataka na internetu predstavljaju represiju i rušenje osnovnih vrednosti savremenog društva”.

Blagojević, inače, dodaje da je PPS jedna od dvadesetak „sestara“ Međunarodne piratske partije, a ova, posle izbora u Švedskoj, ima čak i jednog predstavnika u Evropskom parlamentu. On naglašava: “Razmena linkova nije isto što i prodaja piratskih diskova na ulici, jer linkovanjem niko ne zarađuje, niko nije oštećen. Pre bi se moglo reći da je to besplatna reklama za dotični materijal”.

Policija tvrdi da je Goran Č. opasan pirat. On je bez odobrenja „nosilaca autorskih prava“ i druge filmove, muziku i softvere „učinio dostupnim neograničenom broju internet korisnika i time im naneo ogromnu materijalnu štetu“. Za pedesetjednogodišnjaka u Srbiji to može da bude i kompliment. Većini „matoraca“ treba lovački pas da bi poslali imejl, proćaskali na skajpu ili lajkovali nešto na Fejsbuku, a oni koji koriste P2P i torente za dobrovoljnu razmenu sadržaja su prava retkost.

Sud će tek da se uveri da li je sve baš tako kako policija kaže. Biće zanimljivo čuti kako je Goran Č. otkriven i da li je onaj ko ga je prijavio policiji takođe prekršio zakon vireći u njegov kompjuter i prateći ga šta sve radi na internetu.

“Svako neovlašćeno korišćenje autorskog dela predstavlja povredu, a da li je ona zaista izvršena odlučuje sud. Svako odgovara za povredu koju je izvršio a ako se utvrdi veza između lica koja su povredu izvršila onda ona odgovaraju solidarno”, kaže Tanja Lisavac, advokatica specijalizovana za autorska i srodna prava, dodajući da su prava autora kao i privatnost zagarantovani Ustavom.
Ipak, proces bi mogao da se oduži jer slučaj Gorana Č. zadire u različite oblasti prava: Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, Krivični zakon Srbije i Zakon o autorskim i srodnim pravima. Uzgred, ta prava bi u idealnom pravosudnom sistemu bila usaglašena. Dodatna poteškoća je što razmena sadržaja preko P2P programa i torenata nije harmonizovana ni u Evropskoj uniji. Jednostavno, Direktiva o kopirajtu i informatičkom društvu usvojena je maja 2001, kada je internet bio znatno sporiji, a torenti manje popularni jer je prosečno skidanje filma umesto 15 minuta, trajalo i dva-tri dana.

Filozofija “sve za dž” oduvek je bila rasprostranjena ne samo u Srbiji gde su svi pomalo pirati, već i kod svih internet korisnika. Prema proceni Majkrosofta, u Srbiji ima 1,2 miliona kompjutera i tek svaki četvrti „vozi“ licenciran operativni sistem. Onih koji su platili dodatnih 150 do 260 evra za Office 2010 je još manje.

Jedan od najpoznatijih sajtova za preuzimanje piratskih filmova http://oneclickmoviez.com svako malo objavljuje listu zemalja iz kojih im najviše posetilaca svraća na sajt. Sa 3.565.158 poseta držimo četvrto mesto.

Nije tajna da svetske distributerske kuće u „savezu“ sa internet provajderima poslednjih godina vode rat za istrebljenje onlajn piraterije. Taj rat sve žešće oseća se i kod nas. Tako je pre godinu i po dana Oliveru B. internet odjednom presušio. Kada je nazvao tehničku podršku da prijavi problem rekli su da mu je internet isključen jer je “Univerzal pikčrs” podneo prijavu zbog neovlašćenog skidanja filma.

“Ne znam kako su baš mene našli. Moj provajder u to vreme BeoCity tražio je da skinem film i obećali su da će mi pustiti internet. Čim sam obrisao film opet sam imao internet”, kaže Oliver koji ne shvata kako su u BeoCity znali da je film uklonjen a ne premešten u neki drugi folder.
“Mi prvo, privremeno, isključimo korisnika jer to najefikasnije. Umesto da ga jurite telefonom, preko imejla... on vas sam nazove. Čim ga obavestimo o prijavi, ponovo mu omogućavamo internet pristup”, kaže Vladimir Čolić, jedan od suvlasnika BeoCity, dodajući da provajdera uopšte ne zanima šta korisnik radi na internetu ali da su dužni da ga obaveste o prijavi. Prijava uvek sadrži tačno vreme i IP adresu sa koje su skinuti film, muzika, softver i sl.

Sličnih slučajeva bilo je i kod drugih provajdera, ali oni tvrde da korisnika najpre upozore, pa mu onda cviknu internet. Ukoliko Telekom Srbija pruža adresni prostor krajnjim korisnicima a ne provajderima, korisniku se isključuje IP adresa jer se smatra da se oglušio o klauzulu ugovora o korišćenju internet usluge koja govori o povredama autorskih prava.

“Obično se korisnik privremeno isključi nakon dva prekršaja, ali se pre toga korisniku uvek uputi opomena. Ukoliko postoji nalog nadležnih državnih institucija, korisnik se može isključiti bez prethodne opomene”, kaže Sanja Radenković iz sektora za odnose sa javnošću Telekom Srbije, dodajući: “Ne postoji mogućnost da dođe do povrede privatnosti u bilo kojem slučaju, budući da se korisniku ne otkriva identitet osobe ili organizacije koja je uputila pritužbu, niti se organizaciji koja je ukazala na povredu autorskih prava otkriva identitet korisnika. Identitet korisnika se daje isključivo tužilaštvu ili istražnim organima na zakonom propisan način”. Telekom je dobijao prijave za povredu autorskih prava ne samo filmova, već i drugih dela koja se mogu digitalizovati i razmenjivati putem telekomunikacione mreže. Međutim, nisu hteli da kažu koliko je takvih slučajeva bilo, ali su naveli da su prijave stizale pre svega od specijalizovanih firmi za zaštitu autorskih prava, a od samih vlasnika materijala skoro nikad.

Zanimljivo je da na adresu Republičke agencije za telekomunikacije nisu stizale pritužbe ove vrste. “Zakon o elektronskim komunikacijama Agenciji ne daje konkretne ingerencije za rešavanje problema razmene sadržaja putem interneta”, kaže Aleksandra Stefanović iz RATEL-a.

Da je Srbija Amerika, zaštita privatnosti ali i autorskih prava industrije snova bi mogla da bude čak i državni prioritet br. 3. Dakle, odmah posle organizovanog kriminala i korupcije. Međutim, ovde policija ima važnija, preča posla. Ona hapsi onlajn pirate koji po internetu rasturaju filmove, muziku, programe. Dok država završi sa ovim „opasnim“ mangupima, i Evropska unija će doneti direktivu kojom će se stati na rep piratskoj mafiji čije su oružje P2P programi i torenti. Da je Srbija, kao što nije, Rusija, skidanje filmova i muzike “za kućnu upotrebu” bilo bi besplatno, da smo Kanada ili Holandija uživali bismo na isti način samo u muzici, a da smo Francuska imali bismo i zakon u kome piše da provajder može da isključi korisnika tek posle dve opomene.

Ali, pošto smo još uvek samo Srbija, ostaje nam da se nadamo kako nas industrija snova, provajderi, policija neće uhvatiti dok kraduckamo.

Uostalom, zaglaviti ćuzu zbog „Kraljevog govora“, zaista je fensi.


Kako se koriste torenti

Prvi korak: Otići direktno na stranicu: www.bittorrent.com, www.utorrent.com i skinuti program koji je besplatan. Gugl nije najbolje rešenje za pretragu jer je nedavno ugrađen filter koji pomalo odmaže, zato je bolji www.bitgle.com.

Drugi korak: Instalirati program i upoznati se sa osnovnim funkcijama. Korisno je podesiti koji folderi služe za razmenu sa ostalim internet korisnicima, da ne bi baš sve u kompjuteru bilo na izvol’te. Zatim kodirati transfer. Recimo, u Utorrent-u treba ući na Options > Preferences > BitTorrent zatim se ulazi u Protocol encryption i tu se odabere enabled ili forced opcija. Štiklirati Allow legacy incoming connections, još jedan klik na Apply i sve će biti O.K.

Treći korak: U brauzer ukucati naziv jednog od sajtova koji indeksira ili hostuje željeni film, pesmu itd. Na primer tu je http://thepiratebay.com (11.550.000 poseta mesečno) čiji su osnivači 17. aprila 2009. godine, u Stokholmu, osuđeni na godinu dana zatvora i novčanu kaznu od oko 2,7 miliona evra. Ili: http://isohunt.com (12.000.000), http://btjunkie.org (4.500.000), http://torrentreactor.nethttp://demonoid.com (2.400.000), http://kickasstorrents.com

(2.000.000).Četvrti korak: Ukucati naslov filma, pesme... pažljivo izabrati lokaciju sa koje kopirate link. Pre aktiviranja linka proveriti na forumu ima li lažnih sajtova čija je svrha samo da ulovi korisnike dok skidaju piratske sadržaje. Takav je bio recimo http://miivi.com koji je startovao 2007. a ugašen je sredinom 2009. godine jer je isplivalo mnogo imejlova koji su dokazali da je Američka filmska asocijacija umešana u ovu nelegalnu rabotu. Takođe među linkovima bolje je izabrati one koji imaju manje “pijavica”, onih koji samo skidaju a ništa ne daju zauzvrat.

Peti korak: Skidanje filma ili čega već, traje od 15 minuta do 2-3 sata, a zatim sledi – uživancija, uz vanglu kokica.


Objavljeno 17. marta 2011. godine u nedeljniku NIN br 3142

Friday, March 04, 2011

San o visokom društvu

Privlačnost svetleće praznine

Ušuškan u luksuz, sniženih kriterijuma vrednosti, domaći fensi junak nazdravlja zapadnjačkim svetinjama poseda, uspeha i moći, ali zauvek ostaje njihova bleda kopija

Istinski fensi osoba je kao „borsalino“ šešir. Umetničko delo izrađeno od najfinije tvari (dlake belgijskog zekonje) koje pravi pustoš u novčaniku. Zapravo, reč je o elegantnoj, sofisticiranoj pojavi s mrvicom uzdržanosti u ophođenju. Ona naprosto ume, bez napora, da privuče pažnju apsolutno svakom i ponekad sebi dopusti da svoj nastup oboji nestašlukom.

E sad, korisno je znati da li ste se našli oči u oči sa „lažnjakom“ (malograđaninom koji mašta da postane snob) ili sa pravim fenserom, koji su, kao i pomenuti šeširi, u Srbiji prava retkost. Najbrži i najlakši način da se sazna istina je „borsalino“ test. Skinete devojci šeširče sa glave (o da, njima gangsterski dobro stoji ovaj komad odeće) čvrsto ga urolate i provučete kroz prsten. Ako sa druge strane izađe bez ijednog znaka gužvanja i vrati se u prvobitni oblik – pravi je! Autentični fenser(ka) na ovu ludoriju neće ni trepnuti. Kao što neće imati ideju da šešir od zečje dlake natakari na glavu kada se u Beogradu asfalt topi od vrućine. Izabraće za tu priliku, recimo slamnati panama šešir.

Da li biti fensi znači samo imati ukusa? Ili je to modni, životni stil koji se kod nas zapatio tek kada su partizani otišli u penziju, a Beba Lončar u cicanoj haljinici sela na vespu i provozala se ispred Skupštine? Ili su pra-pra fenseri bili šminkeri?

„Usled opšteg prosperiteta, privrednog i ekonomskog, Srbija je 60-ih išla u korak sa svetom, pa su uticaji u svim oblastima kulture, umetnosti, filma i mode bili evidentni i kod nas. Naš pandan modnim ikonama iz sveta filma poput Odri Hepbern, Anuk Eme, Sofije Loren, bila je Beba Lončar, ali fensi izgled ne počinje i ne završava se njenom pojavom“, kaže Marina K. Ranisavljev koja na Visokoj tekstilnoj školi za dizajn, tehnologiju i menadžment u Beogradu predaje psihologiju odevanja. Za nju fensi izgled datira pre pojave modsa (modernisti) koji se pojavljuju u Londonu krajem 50-ih prošlog veka, uvodeći striktnu urednost ne napuštajući u potpunosti boemske sklonosti. „Ali zar nije pojava dendija, sredinom XIX veka predstavljala očiti primer fensi izgleda? U savršeno skrojenom odelu, sa umetnički oblikovanim loknama i do perfekcije uvežbanoj pozi koja je delovala gotovo prirodno - dendiji su plenili“, objašnjava Ranisavljeva dodajući da su se u tom smislu modsi približili pravilima poznog dendizma.

Može biti da je neki engleski dendi lutao drumovima kneževine Srbije koja jedva da je proslavila punoletstvo, ali potrebna je zaista divlja mašta da se gospoda svinjski trgovci zamisle kao dendi fensi. Vreme je bio takvo da čak ni muškarci koji su po jevropskoj modi nosili gradska odela, nisu parfimisali zulufe, niti je bilo mnogo kicoša koji su štrapacirali u lakovanim čizmicama po blatnjavim ulicama.

Ipak, vratimo se mladima koji su u posleratnoj Jugoslaviji definitivno bili glavni konzumenti fensi, modnih novo­tarija koje mirišu po luksuzu.

„Njihova moher odela italijanskog tipa, lakom učvršćena kratka kosa i raskalašno konzumiranje odeće, vespi, pilula, muzike za ples, bili su superiorno socijalno oružje. Daleko suptilnije nego džepni skakavci i lanci reakcionarnog tedija. Izazov koji je predstavljao mod nije bio u fizičkom nasilju i statusu autsajdera, već u drugačijem subverzivnom potencijalu, u pretnji zastarelim shvatanjima hijerarhije i tradicije, baziranoj na klasi i polu“, tvrdi Ranisavljeva u svojoj knjizi „Moda i odevanje“ (Službeni glasnik, 2010). Prirodno, modsi i rokeri razvijali su se kao antipodi, svako dosledan svom ludilu. Na oba kraja modne batine nicale su nove potkulture. Rokeri su nastavili ka totalnoj pobuni koja je eksplodirala sa pojavom panka. Naravno, bilo je u Jugi i hipika tada, ali oni su priča za sebe i za neku drugu priliku. A modsi su se iz haljina sa motivima Mondrijanovih slika uklopili 70-ih u šminkersku priču.

„Kasna moderna se prepoznaje kao doba velikog plagiranja identiteta. Uspešne kičlje privlače nove sledbenike zadržavajući pažnju upućenih“, kaže kulturološkinja Ratka Marić sa Fakulteta političkih nauka, uverena da je pejzaž neokiča moguće sagledati u koordinatama niza potkulturnih grupa. „Šminkeri oponašaju, stvaraju, izlažu i usvajaju vrednosti koje ih privlače. U želji da izazovu podršku lokalne zajednice, potkulture skinheda navlače provereni simbolički oklop za svoj javni nastup. Darkeri uspevaju da vampirskim bledilom skrenu pažnju na sebe. Izazivačka pojava pankera uznemirila je gotovo sve – kako vaspitače i roditelje, tako i vršnjake. Džiberi se suočavaju sa izrugivanjem okoline zbog oskudne moći simboličkog izražavanja. Agresivne pretenzije dizelaša nadživele su skromnu najavu estetske obrade skrivenih želja. Rejveri su osavremenili hipi iskustvo 60-ih, ovladavši tehnološkim zahtevima urbane scene“, tvrdi Ratka Marić u članku „Neokič u svetu mladih“ (Zbornik FPN, 2008).

Šminkeri, kao i ovi današnji fenseri, žude da budu priznati i poznati članovi džet-seta. Njihova životna filozofija ima samo dva apsoluta - IN i OUT, a stvarno bogatstvo je nužan uslov. Naravno, kod nas u Srbiji tih pravih šminkera je bilo malo. Mahom su to bili mamini i tatini sinovi istaknutih partijskih drugova, direktora, ambasadora i generala. Ostali, sa plićim džepovima, fantazirali su. Koliko je ko umeo da mašta, i da sa relativno malo para bude fensi. Njihovo ulepšavanje sebe i sveta podrazumeva bleštavilo, robne marke poznatih dizajnera, „pojačanu osećajnost“ i objavu rata svemu što je ružno, prljavo, zlo, vulgarno i siromašno. Život za šminkera je neprekidni karneval. Oni su opsednuti masmedijima, naročito modnim časopisima, koji im diktiraju sve - stil oblačenja, muziku i čak mišljenje.

„Ušuškan u luksuznu opremu scene, sniženih kriterijuma vrednosti, domaći junak nazdravlja zapadnjačkim svetinjama poseda, moći, uticaja i uspeha“, objašnjava Ratka Marić.

Mentalni sklop šminkera je često snobovski. S jedne strane su svesni da ih visoko društvo neće pripustiti (osim da ih kratkoročno iskoristi) u svoj krug pa ih zato mrze, a sa druge strane snobovi među šminkerima se osećaju superiorno u odnosu na obične ljude i tako pokušavaju da kompenzuju ono što im je uskraćeno. Naravno, oni nastoje da obezbede sebi viši društveni položaj, a ideja je da se beskrajno dangubi, ko je još video da aristokrate rade.

„Snob uzvisuje modu do religije i čini sve da joj se prilagodi. Ali, uvek pada u neizbežno pored, jer trči ispred prirodne evolucije stvari. On, uz to, još nalazi načina da stupi u kontakte sa onima koji ne žele da čuju za njega. U neizvesnosti je i zato mu ostaje samo još jedan izlaz: preterivanje. Snob je bukvalno primoran da bude više po modi nego što je sama moda. Ovakav način ponašanja približava ga marginalnim bićima“, tvrdi Aleksandar Todorović u studiji „Sociologija mode“. Kako je vremenom bilo više para, više se moglo. I obična gradska raja putovala je dalje od Trsta po novi par farmerki.

Prvi signali ozbiljnih nevolja videli su se osamdesete, ali uprkos nestašicama ulja, kafe, čokolade, benzina, struje, privid normalnosti se još mogao održati. Društvo i celokupan sistem vrednosti Srbije raspada se 90-ih. Rat, pljačka, kult nasilja i oružja postaje fensi. U autoritarnom režimu gde se politički subjekti pokoravaju kultu Miloševića, kulturne obrasce gotovo slaboumne bezbrižnosti diktira ružičasti turbo-folk kič.

„Ratnički šik je glamurozan, agresivan i pun demonstracija moći, baš kao i vrednosni poredak koji ga prati. Ovaj novi stil obeležio je čitavu kulturnu i medijsku scenu u Srbiji devedesetih godina“, kaže Ivana Kronja, teoretičarka medija i filma koja je proučavala, između ostalog, i potkulturu „Silikonske doline“ koja egzistira i danas u zoni kafića i restorana u ulici Strahinjića bana. „Silikonska dolina“ razvila se pod snažnim uticajem masmedija i vrlo brzo se nametnula kao dominantna tinejdžerska kultura u postmiloševićevskoj Srbiji. Mlade devojke, mahom patetične kopije barbika i lokalnih diva, centrali su element ove potkulture u kojoj su one glavna „roba“. Rang u odnosu na suparnice utvrđuje se kilogramima silikonskih implanta, cenom krpica, mobilnih i novčanikom sponzora.

„U diskotekama nailazimo na striptiz-igračice, mlade muškarce sa izrazitim mačo-stavom, koji su došli da gledaju podjednako i igračice i ženske posetiteljke diskoteka i mlade žene samodizajnirane u ovom porno-glamuroznom stilu, koji podseća na same igračice i uopšte vladajuću medijsku sliku žene. Ove mlade devojke saživljene su sa sopstvenom ulogom seksualnog objekta i tu su došle u nadi da će uloviti nekog muškarca“, kaže Kronja i dodaje da je promiskuitetno ponašanje tipično za tinejdžerske kulture, ali se ono ovde shvata kao neka vrsta „kupovine“ i „prodaje“, a ne kao lična sloboda ili eksperimentisanje. To je oblik održavanja emotivne sigurnosti u surovim i skučenim društvenim okolnostima gde je granica između dobre zabave i više-manje otvorene prostitucije – obrisana.

U ovoj zoni akteri nastoje da budu fensi tako što se diče snobizmom, a u suštini ne mogu se oteti iz kandži malograđanštine. Nemilice se kupuju, menjaju stanovi, kola, automobili, ljubavnici. Novac se ostavlja u kladionicama, arapskim i azijskim letovalištima i, naravno, u šoping centrima evropskih metropola. Priređuju se do sada neviđene zabave, gde i kućni ljubimci nose „svarovski“ kamenčiće.

„Fensi Srbija je groteska, ona ne koketira sa malograđanštinom već je u ozbiljnoj emotivnoj vezi sa njom. Bitno je da na garderobi piše, da se vidi marka, postajemo bilbordi i reklame“, kaže Tamara Kučan, autorka dve knjige o Beogradu, splavovima, klubovima, seksu, brzim kolima, modi, sponzorušama, silikonima i svemu što čini supkulturu mladih i onog što oni smatraju da je fensi. Za mladu spisateljicu fensi muškarac bio bi „onaj koji kupuje ženu za čašu dobrog šampanjca“. Takav fensi muškarac česta je pojava kod nas. On puzi ispred tatice i moli ga za džeparac, iako ima preko trideset godina i sposoban je da sam stekne neku paru. Takav frajer u trenutku nemoći izgovara: „Znaš li bre ko je moj tata?“ On je glumac, paradira brendovima, a živi kao podstanar, vozi auto na lizing i proračunava svaki decilitar benzina. Njegov mobilni je skup, ali je kupljen kod šanera upola cene i, naravno, to mu ne smeta da skucka SMS poruku: „Nazovi me, nemam kredit!“ On će obući ružičastu majicu jer je fensi, to na njemu ne izgleda “pederski“, ali nikad neće podšišati dlačice u nosu ili obrijati dlakava leđa jer je to „pederski“.

Fensi žena „Silikonske doline“ je uvek u lovu na fensi lika koji će se s njom oženiti i omogućiti joj da se obuče od glave do pete u originale, da na fensi mestima poduči kelnera da se kašika ne stavlja sa leve strane kad jedeš pastu i da je njen omiljeni šampanjac „don“ a ne „dom perinjon“.

Ipak, danas u Srbiji ima i naprednijih fensi devojaka kojima je kamen temeljac obrazovanja serija, odnosno film „Seks i grad“. I to nije uopšte loše. Jeste da su sve četiri junakinje reklame vrednosnog koda koji promovišu ženski magazini i da je potrošački koncept dosledno prenesen na relaciju muško-ženskih odnosa, ali ima tu mnogo toga što će, nadajmo se, emancipovati ove naše fenserke. Prvo, pokazano im je šta sve žena u tridesetim godinama može sebi da dopusti a da bude istinski srećna. Bilo da kao Samanta muškarce proždire kao kokice dok ne naiđe na mlađeg frajera koji će je zavesti dušom a ne samo „budalom“. Drugo, da je OK kao Šarlot razvesti se od otmenog, bogatog maminog sina i ponovo se udati za ružnjikavog ali simpatičnog frajera koji na pomen dece ne dobija zečititis. Takođe, što ima neka od naših fenserki da izgubi ako se uživi u lik Mirande koja je uspešna poslovna žena i majka deteta, kojoj ne ide svakog dana baš sve najbolje. I na kraju OK je biti novinarka Keri koju tako raduje da nosi prelepe, preskupe (minimum 600 dolara) i potpuno neudobne „manolo blahnik“ cipelice i sandale njujorškim ulicama sve dok ne naleti na gospodina Zverku o kome non-stop mašta iako se on, ruku na srce, prema njoj uglavnom ponaša kao papak! Ove žene jesu istinski fensi ne samo zato što znaju šta je in nego što svaka od njih ima sopstveni modni stil koji je u popriličnoj harmoniji sa njihovim karakterima i novčanicima.

Na kraju, biti fensi i nije tako loše, ako to znači da pored želje da si u skupim krpicama imaš i svest da nisi samo ofinger za njih.

Objavljeno 3. marta 2011. godine u nedeljniku NIN br 3140