Thursday, February 25, 2010

DOSIJE: SRBIJA i NATO

Politička upotreba emocija


Spektar srpskih stavova o NATO kreće se od apsolutne negacije do podrške, opterećen je snažnim emocijama i podložan manipulacijama

Nijedna tema u Srbiji nije toliko podložna emocionalizaciji kao sve što se tiče NATO-a. I baš zbog toga što je u vlasti emocija, a ne znanja, ova tema podložna je političkoj instrumentalizaciji. Tako je moguće da bez ikakvog racionalnog razloga plane politička debata o tome da li Srbija treba ili ne da uđe u NATO, hoće li se o tom pitanju raspisivati referendum ili ne. Mora li to sad ili kasnije, odnosno, šta je korisnije: da preventivno demonstrira svoju volju ili da to učini kad dobije poziv da pristupi NATO-u.

Argumentacija svih zainteresovanih opisala je začas pun krug, od apsolutnog protivljenja do bespogovornog podržavanja, i pri tome je zanemarena “sitnica” da Srbija uopšte i nije pozvana da pristupi NATO-u. Ali, kao da to nikome i nije važno, jer ovde se jednostavno ne propušta prilika za ispipavanje političkog pulsa javnosti pa makar teme bile potpuno virtuelne. Štaviše, one su i najdelotvornije u političkoj manipulaciji.

Doduše, kao povod za veliku buku i zbijanje redova antievropskih izolacionista i političkih partija koje u poslednje vreme imaju problem sa rejtingom, poslužili su disonantni tonovi koji su se mogli čuti i unutar Demokratske stranke. Ministar Vuk Jeremić je rekao da Srbija ne razmišlja o ulasku u bilo kakav vojni savez “ni sa NATO-om ni sa Rusijom“ i da je NATO izgubio „naše poverenje zbog uloge koju je odigrao u stvaranju, obučavanju i formiranju takozvanih kosovskih bezbednosnih snaga”. A ministar Dragan Šutanovac reče da Srbija ne može da bude protiv učešća u ovoj organizaciji, a da se kune u prijateljstvo sa Grčkom, Rumunijom ili Španijom, koje su članice NATO jer se u svetu ovakva vrsta licemerja ne trpi.

Podstaknute su tako priče ne samo o dve struje i nesporazumima u vladajućem vrhu, nego i o tajnim namerama da se Srbija uvuče u NATO. Bilo je to, naravno, dovoljno da se tema NATO zgrabi kao političko oružje par exelance i na bubnju nacionalnih emocija okupe patriotske snage kojih je, bar ako se meri po otporu NATO-u, prilično. Jer, nepoverenje u Severnoatlantski savez tradicionalno kod Srba ima ideološki i(li) emotivni patos. I od svih međunarodnih ogranizacija, on ima najgori imidž. U trenucima najveće podrške pre skoro četiri godine, a u vreme učlanjenja Srbije u program „Partnerstvo za mir“, za Alijansu je bilo jedva 35 odsto građana. Najnovije Galupovo istraživanje javnog mnjenja, u kome je učestvovalo 1.200 punoletnih građana, pokazuje da smo se vratili unazad.

„Procenat onih koji su za pristupanje NATO-u značajno se smanjio – ranije, naročito pre proglašenja nezavisnosti Kosova i priznanja koje je došlo od vodećih zemalja Zapada, podrška se kretala između 24 i 28 odsto, a protivljenje između 50 i 55 odsto“, kaže Slađana Brakus, izvršni direktor i direktor istraživanja TNS Medium Gallup, dodajući da je do promene verovatno došlo zbog inicijative 200 intelektualaca, jer je debata koja je usledila ponovo oživela sećanje na 1999. i na angažovanost NATO-a u svetu, pre svega Avganistanu i Iraku.

Ovih dana, emocije su ponovo dostigle mitske razmere. Okidač je bio proglas 200 intelektualaca koji su tražili „blagovremeno raspisivanje referenduma“ kako „nepozvani i neovlašćeni“ ne bi imali prilike da „po svojoj volji i umesto građana“ Srbiju uvedu u NATO.

U raspravi o tome šta bi bilo kad bi bilo Vojislav Koštunica, predsednik opozicione DSS i jedan od 200 potpisnika inicijative o referendumu, smatra da samo građani mogu da donesu odluku o “sudbonosnom pitanju za budućnost zemlje”.
Iako su se prošlog leta Tomislav Nikolić i Vojislav Koštunica dogovorili o borbi za dva zajednička cilja, vanredne parlamentarne izbore i referendum o ulasku Srbije u NATO, naprednjaci sada smatraju da je za Srbiju u ovom trenutku „dovoljna Deklaracija o neutralnosti”.

Deo vladajuće koalicije u nečem se slaže sa naprednjacima: da Srbija ostaje privržena Deklaraciji o vojnoj neutralnosti, kao i da je zahtev o održavanju referenduma preuranjen. Ostatak vladajuće većine G 17 plus, Savez vojvođanskih Mađara i Socijaldemokratska partija Srbije zalažu se za ulazak u NATO. Srpski pokret obnove čak smatra da za članstvo uopšte nije ni neophodan referendum. LDP je jedina opoziciona stranka koja zagovara ulazak u Severnoatlantsku alijansu. Protiv NATO-a, ali i protiv referenduma je stranka haškog zatvorenika Vojislava Šešelja. Radikali navode da bi pristali na referendum samo ako bi ga kontrolisala i opozicija.

Spinovanje priče o neophodnosti referenduma analitičari razumeju kao priliku za opoziciono objedinjavanje.
“Opoziciji očigledno nedostaje zajednički sadržalac, ili se tako čini. Svedoci smo krupnog i ozbiljnog zaokreta u SNS-u koji je od antievropske prerastao u proevropsku stranku i u domaćoj i u stranoj javnosti, pa to više ne može da bude pitanje o kome opozicija može da zauzme zajednički stav – kaže direktor Transparentnosti Srbije Vladimir Goati. Raspisivanje referenduma moglo bi biti “novi cement oko koga bi se okupila opozicija, uprkos razlikama između DSS, NS i SNS”.
U ovom trenutku raspisivanje referenduma nije aktuelno i čista je manipulacija najavljivati ga, kaže i Marko Blagojević, programski direktor CeSID-a koji je oktobra 2009. godine proveravao kako se javnost odnosi prema „Identitetu građana Srbije u kontekstu evroatlantskih integracija“. On se slaže da su bombardovanje i problem Kosova dve prekretnice kada se građani izjašnjavaju o NATO-u i smatra da većina građana Srbije ima distancu i negativno vrednuje ovu organizaciju.

Nalazi CeSID-ovog istraživanja ukazuju, kaže Blagojević, na negativan stav, bilo da je reč o poimanju opšte uloge NATO-a u svetu („NATO služi velikim silama da male zemlje drži u pokornosti“) ili o pojedinačnom odnosu ove organizacije prema našoj zemlji („NATO nas ne bi bombardovao da to nismo i zaslužili našom politikom“).
I srpski analitičari su ovom prilikom izneli različite stavove o NATO-u koji su u saglasju sa stavovima političkih stranaka. Oni koji su protiv bilo kakve saradnje sa NATO-om potkrepljuju to podsećanjem da je NATO bespravno bombardovao Srbiju i naneo joj ogromne ljudske žrtve i materijalnu štetu, da je NATO u stvari „svetski policajac“ i da bi u slučaju ulaska Srbije u NATO srpske trupe učestvovale, a njeni vojnici ginuli, u vojnim misijama širom sveta. Srpsko svrstavanje na stranu zapadne Alijanse razumeju kao svrstavanje protiv Rusije, “našeg tradicionalnog saveznika”. Ocenili su da bi to za srpsku privredu bilo katastrofalno jer bi dovelo do gašenja naše namenske industrije. Tvrdili su kako su sve zemlje koje su ušle u NATO ekonomski nazadovale, pa bi i Srbiju užasno koštalo...

Ovi drugi, pak, koji smatraju da Srbija mora biti racionalnija, kažu da u politici, a pogotovo u odnosima između država, vladaju interesi a ne emocije, i da Srbija konačno mora da se okrene budućnosti. Oni veruju da je bolje biti član moćnog vojnog saveza koji odlučuje o bezbednosnim pitanjima nego država „na meniju“ te iste vojne alijanse, da vojno neutralne države izdvajaju veća sredstva iz budžeta nego države članice NATO-a, i pominju primer Švedske i Mađarske. Smatraju da su osnovni interesi Srbije da uđe u NATO upravo ekonomija i podizanje standarda našeg stanovništva, a ako bismo postali članovi Alijanse opasnost od sukoba sa našim susedima, zbog nerešenih graničnih i pitanja naših manjina u susednim zemljama, prestaje da postoji jer su članice obavezne da to rešavaju mirnim putem u Briselu. (Grčka–Turska, Mađarska–Rumunija, Slovačka–Mađarska). Prihvatajući standarde NATO-a, uvereni su, mogli bismo da uštedimo na vojsci. Pored ove uštede, smatraju da bi nam se otvorili određeni fondovi za nepovratnu pomoć. Kao članica NATO-a omogućilo bi nam se da snabdevamo oružane snage NATO-a, a to znači šansu za razvoj prehrambene, tekstilne, metalne, auto, namenske industrije i približilo tržište koje čini oko 900 miliona stanovnika.

Referenduma, međutim, neće biti. Predsednik Srbije Boris Tadić kaže da niko i nigde u svetu ne organizuje referendum o tome šta se neće, već o tome šta se hoće. Do kraja mandata ove Vlade, 2012. godine, neće biti menjana Deklaracija o vojnoj neutralnosti Srbije i neće biti pokretano pitanje učlanjenja Srbije u NATO. Tadić navodi i da postoji mogućnost da Srbija ima napredan status u programu Partnerstvo za mir.

I ministar odbrane Dragan Šutanovac smatra da je irelevantno da se u ovom trenutku priča o referendumu o pristupanju Srbije tom savezu.

„Samo pitanje našeg učlanjenja je na dugačkom štapu i pretpostavljam da o tome u medijima pričaju oni koji nemaju drugu temu. Ne vidim da bilo ko govori da bi Srbija u kratkom roku mogla da pristupi bilo kojoj organizaciji kao što je NATO“, rekao je Šutanovac povodom zahteva za raspisivanje referenduma o pristupanju Srbije NATO-u.
Koliko su, međutim, istinska znanja o NATO u Srbiji slaba i haotična govori paradoks da su građani većinski opredeljeni protiv NATO-a, a istovremeno većinski opredeljeni i za ulazak u Evropsku uniju, koja je u strateškom partnerstvu sa NATO-om i čija većina zemalja i pripada tom savezu. Osim toga, svet je danas drugačiji. Začeta je nova strategija svetskih odnosa prilično udaljena od starih matrica i hladnoratovske podeljenosti. Pa i NATO koji je izvor najvećih stereotipa i predrasuda nije više isti. I upravo je u toku izrada njegovog novog strateškog koncepta koji treba da uvaži novu realnost sveta.

Nedeljnik NIN objaviće u nekoliko nastavaka dosije o Severnoatlantskom savezu. Namera je da se čitaocima umesto stereotipa, spekulacija, nagađanja, političkih floskula i emotivnih patosa ponude činjenice, precizni podaci, stavovi i mišljenja relevantnih stručnjaka. NIN istražuje šta je NATO danas. Zašto se NATO ponovo transformiše, šta sve novi Strateški koncept Alijanse treba da prepozna kao pretnje i koji su joj prioriteti u XXI veku. U nastavcima NIN se bavi neutralnošću Srbije i drugih evropskih zemalja, vojno bezbednosnom situacijom u svetu i regionu, zatim odnosima NATO-a, Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije i Ruske Federacije kao i implikacijama koje ovi akteri geopolitike imaju na Srbiju. U završnom delu NIN upoređuje iskustva nekoliko evropskih dražava i pokušava da izmeri ekonomske efekte pre i posle njihovog ulaska u NATO kako bi se otvorila pitanja trenutnog stanja u domaćoj namenskoj industriji i novim poslovnim mogućnostima.

Stereotipi o NATO
  • Nećemo u NATO da se strane zemlje ne bi mešale u unutrašnje stvari Srbije
  • Geopolitički interesi NATO-a su u potpunoj suprotnosti sa vitalnim interesima srpskog naroda
  • Ako uđemo u NATO, izgubili smo Kosovo
  • NATO će ukinuti Republiku Srpsku
  • Rusi će zavrnuti gas ako Srbija uđe u NATO
  • Zašto da naša deca ginu u Avganistanu, Iraku, za račun NATO?
  • Nema koristi od ulaska u NATO, samo troškova
  • NATO je mašinerija za ubijanje i uništavanje svih koji ne prihvataju diktat SAD
Autori: Žana Bulajić i Lidija Kujundžić
Objavljeno 25. februara 2010. godine u nedeljniku NIN br 3087

DOSIJE: SRBIJA i NATO

Alijansa u tranziciji


Okosnica novog Strateškog koncepta biće drugačije shvatanje saradnje i partnerstva i to ne samo unutar Alijanse i programa „Partnerstvo za mir“ već i sa ostalim zemljama

Severnoatlantski savez (North Atlantic Treaty Organisation) spada u retke dinosauruse koji su uspeli da prežive Hladni rat. Danas je to moćan vojno-politički savez 28 zemalja Severne Amerike i Evrope, oštrih kandži i jakih zuba koji mogu da ujedu i u Avganistanu. Iako je glava često puna posvađanih misli a telo, kao u svakog birokrate, tromo – NATO je uvek u potrazi za novim izvorima hrane, odnosno finansija. Takav kakav je, NATO je preživeo šezdeset godina i uspešno prebrodio krizu identiteta nastalu odmah pošto je rivalski Varšavski pakt nestao zajedno sa „gvozdenom zavesom“. U Alijansi kažu da opstaju jer umeju da se prilagode i reorganizuju kad nastupe nove okolnostima i izazovi, dok drugi veruju da su novac i oružje presudni - 75 odsto ukupnih vojnih troškova u svetu otpada na NATO (podaci Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira za 2008. godinu).

Uloga NATO-a je oduvek bila da vojnim i političkim sredstvima brani teritorijalnu celovitost, slobodu i političku nezavisnost zemalja članica, kao i zajedničke vrednosti: demokratiju, ljudska prava i pravnu državu. Ko zapreti ili napadne jednu članicu rizikuje da se suoči sa celom Alijansom zato što ona funkcioniše po musketarskom geslu „svi za jednog – jedan za sve!“. Sve ovo je zapisano u Severnoatlantskom sporazumu donetom 4. aprila 1949. godine u Vašingtonu (SAD). Ovaj, osnivački, dokument nije se menjao do današnjih dana, ali je zato Strateški koncept menjan dva puta. Upravo je u toku donošenje novog, trećeg, Strateškog koncepta i do narednog NATO seminara krajem 2010. godine u Lisabonu Severnoatlantska alijansa imaće novi, mnogi se nadaju jasan i kompaktan, osnovni dokument za realizaciju politike NATO-a kao celine. Drugim rečima, Strateški koncept je politički okvir vojne strukture i vojne spremnosti koji NATO-u omogućava da prepozna i odgovori na nove bezbednosne pretnje i izazove.

U prvom Strateškom konceptu iz 1991. godine NATO je u vakuumu između bipolarnog i unipolarnog ustrojstva sveta bio odbrambeni savez, ali se u centru njegove preokupacije našlo poboljšanje bezbednosti u Evropi, pre svega, kroz saradnju sa nekadašnjim neprijateljima tj. članicama Varšavskog pakta koje su ubrzo u velikom broju zatražile da „uđu u NATO klub“. Zbog toga je 1994. godine Alijansa formirala program „Partnerstvo za mir“ koji je u zemljama centralne i istočne Evrope popularno nazvan „NATO čekaonica“. U ponovnoj potrazi za identitetom, razlog postojanja NATO je pronašao u rešavanju krvavih etničkih sukoba na periferiji Evrope, na Balkanu. Kao potvrda uspešnosti NATO-a, često se naglašava kako je proces proširenja (sa 12 na 28 zemalja) prošao bezbolno i da su gotovo sve zemlje Balkana, s izuzetkom Srbije i Makedonije (koja želi da uđe u NATO) već članice Alijanse.

Ovaj način delovanja političkim i vojnim sredstvima izvan teritorije NATO-a stavljen je na papir mesec dana od početka NATO bombardovanja SR Jugoslavije. U Vašingtonu je 24. aprila 1999. godine saglasnošću svih 19 članica donet novi Strateški koncept. Definicije bezbednosti, zalaganja za mir i stabilnost NATO proširuje. Osnovni zadaci Alijanse postaju aktivno upravljanje krizama, što obuhvata i “operacije odgovora na krizne situacije“ (čitaj: vojna intervencija).
Međutim, baš kada je iz vizure Alijanse svet počeo da izgleda podnošljivo, teroristički napadi na Svetski trgovinski centar u Njujorku i Pentagon u Vašingtonu stavljaju NATO ponovo na probu. Prvi put se pojavljuje razlog da se primeni 5. član Severnoatlantskog ugovora iz 1949. godine, koji kaže da će „oružani napad protiv jedne ili više država u Evropi ili Severnoj Americi biti smatran za napad protiv svih“. NATO članice su odmah stale uz SAD koja je povela „rat protiv terorizma“.

Sve što se od bombardovanja Jugoslavije do danas dešavalo ukazuje na to da su se bezbednosni izazovi i pretnje promenili i zato je Severnoatlantska alijansa opet u tranziciji. Donosi se novi Strateški koncept koji bi se bavio problemima XXI veka.

U današnjem svetu, koji je više nego ikada umrežen preko interneta, mobilne telefonije, bilateralnih i multilateralnih ugovora, strateški izazovi za NATO su pre relativno male, razorne i dobro povezane grupe iza kojih obično ne stoji nikakva država - hakeri, gusari, dileri droge, teroristi, a ne supersila, poput Rusije ili Kine, koja bi se čizmom i svom silom aviona i tenkova zaputila u još jedno osvajanje planete. Iako proces donošenja Strateškog koncepta još nije prošao ni prvu fazu, očigledno je, naročito posle konferencije o bezbednosti (5 - 7. februara 2010, Minhen), da će opet proširiti definiciju bezbednosne pretnje kako bi uključio i ekološka zagađenja, prirodne katastrofe, nekontrolisane migracije, nedostatak obradivog zemljišta, energetskih resursa, čak i klimatske promene.

U samoj Alijansi postoje oprečni stavovi o viziji budućnosti i strategije NATO saveza za XXI vek. Analitičari i novinari liniju podele vuku između SAD i Evropske unije i čak idu dotle da tvrde kako je NATO spreman da položi oružje i da nema više ambicija da se zasniva samo na „bratstvu po oružju“, nego da će svoje mesto da traži u političkim sferama, pošto su oružane intervencije postale neprihvatljive za većinu članica NATO saveza.

S obzirom na to da proces donošenja Strateškog koncepta još nije gotov, možda je preuranjeno donositi ovakve zaključke jer silna vojska i naoružanje može da stoji i iza formulacije „bezbednosna mreža“ koju je prvi upotrebio Bžežinski a Anders Fog Rasmunsen već izmenio u termin „globalni bezbednosni forum“. Međutim, izvesno je da će okosnica novog Strateškog koncepta biti novo shvatanje saradnje i partnerstva i to ne samo unutar Alijanse i programa „Partnerstvo za mir“ već i sa ostalim zemljama.

„Novi izazovi zahtevaju našu uzajamnu posvećenost ne samo u kolektivnoj odbrani nego kolektivnoj bezbednosti. Moramo repozicionirati ključne institucije, dakle NATO, i izgraditi bolju saradnju sa svim našim partnerima“, kaže za NIN Danijel S. Hamilton, izvršni direktor Centra za transatlantske studije na Džon Hopkins univerzitetu (Baltimor, SAD) koji je pred evropskim potkomitetom Međunarodnog komiteta Senata SAD svedočio zašto je izbalansirani NATO potreban. „Jako je važno ojačati postojeću vezu SAD i Evrope i uspostaviti novi nivo saradnje sa UN, jer institucije ipak ne mogu biti zamena za nedostatak volje.“

Donošenje Strateškog koncepta odvija se kroz tri faze: reflektivnu, konsultativnu i završnu fazu. Proces je formalno počeo 4. aprila 2009. Anders Fog Rasmusen u ekspertsku grupu uključio je članice NATO i sve relevantne partnere iz akademske zajednice, političkih i međunarodnih i ekonomskih instituta i organizacija.

Bivša državna sekretarka SAD Madlen Olbrajt nalazi se na čelu nezavisne grupe eksperata, popularno nazvanog „saveta mudraca“, koje je generalni sekretar NATO birao prema ličnim sposobnostima i doprinosima. U prvoj, „reflektivnoj“ fazi radi se uglavnom iza zatvorenih vrata. Javno i stručno se diskutuje na četiri seminara kao i na internet-forumu http://natostratcon.info/forum.

Na prvom stručnom seminaru 16. oktobra u Luksemburgu vođena je diskusija o tome kako NATO može biti još relevantniji u bezbednosnom smislu i u budućnosti. NATO se od statične transformiše u vrlo aktivnu organizaciju. „Vrlo je bitno kako ćemo ove političke pretpostavke formulisati u vojnom smislu, što podrazumeva kako ćemo definisati pretnje kojima je NATO izložen sada i u budućnosti“, kaže Despina Afentouli, regionalna koordinatorka za Evroaziju u odeljenju za javnu diplomatiju NATO-a, naglašavajući da su sada pretnje i sajber-kriminal i klimatske promene.
Na drugom seminaru 13. novembra u Brdu (Slovenija) u središtu su bile NATO operacije, otvoreno je pitanje novih asimetričnih pretnji i izazova i dotaknuto pitanje NATO angažovanja na Bliskom istoku i u zapadnoj Azije.

To znači, između ostalog, da je NATO na osnovu balkanskih iskustava (BiH, SRJ i Kosovo) shvatio kako je neophodan multidimenzionalan pristup u NATO operacijama, odnosno da vojna akcija nije dovoljna i da je za dugoročnu stabilizaciju neophodno održavanje mira i rekonstrukcija i istrajnost u uspostavljanju političkih i bezbednosnih struktura. Naravno, svaka NATO operacija je jedinstvena i zahteva fleksibilnost i prilagodljivost kako trupa tako i komande. Samo dobro obučene snage su sposobne da izdrže vojni pohod u teškim uslovima i sredinama (pustinja, planinski krš itd). Da bi i nove misije bile uspešne biće potrebno ne samo da zemlje NATO dele viziju o „višem cilju“, već i da: razumeju zahteve, planiraju izvore prihoda za Alijansu, obezbede podršku javnog mnjenja i parlamenta i efikasan način informisanja. Takođe, NATO trupe su u najnovijim misijama naučile da na terenu moraju da se nose sa različitim akterima, od vlade zemlje u kojoj su stacionirane trupe, do UN predstavnika, lokalnih moćnika, predstavnika nevladinih organizacija, izvođača i podizvođača. Nekoliko učesnika diskusije dotaklo se pitanja finansiranja predloživši da NATO ubuduće prikuplja finansijska sredstva tako što će tražiti da države članice utroše dva (može i više) odsto BDP na odbranu, smanje brojčano stanje tamo gde je vojska predimenzionirana i povećaju svoje „doprinose“ za zajednički budžet – a u svrhu solidarnijeg „nošenja NATO tereta“. Što se tiče asimetričnih pretnji, NATO mora da definiše šta pod tim podrazumeva. Dakle, da li treba čekati da se napad na neku članicu desi pa da NATO reaguje ili je moguće da deluje preventivno?

Rasmusen je pomenuo i značaj razmene obaveštajnih podataka, šta bi mogao da bude „okidač“ za razmišljanje o novom shvatanju NATO-a kao „globalnog bezbednosnog foruma“.

„NATO je i odbrambeni savez i bezbednosna zajednica. Mislim da ovo drugo postaje sve značajnije“, kaže specijalno za NIN Karsten Fris, savetnik uglednog Norveškog instituta za međunarodne studije i nekadašnji politički savetnik OEBS misije u Srbiji. Za njega su otvoreni dijalog i saradnja na svim nivoima ključ za rešenja problema, koji poprimaju sve više globalni karakter. „Sve vojne operacije danas u svetu se sprovode u koalicijama bilo da učestvujete u operaciji koju predvodi UN, EU ili NATO“, objašnjava Fris i dodaje da „eventualne bezbednosne pretnje u regionu danas otklanja policija, a ne vojska“. U procesu donošenja novog Strateškog koncepta za Frisa je „najbitnije da NATO utvrdi šta su pretnje i kako s njima da se nosi. Samo kroz stalni dijalog NATO može da se razvija kao bezbednosna zajednica“.
Gordon Bardoš sa Kolumbija univerziteta (Njujork) smatra da se NATO prethodnih godina nije dovoljno bavio Rusijom - jednim od najvećih izazova u budućnosti.

„Dosta vremena, bar što se tiče SAD, NATO je posvetio strateški manje važnim pitanjima kao što su zemlje Baltika i Gruzija, tako da nije bilo dovoljno vremena i javne debate da se raspravlja o jednom od najznačajnijih strateških pitanja – odnosu NATO zemalja i Rusije koje se suočavaju sa istim bezbednosnim izazovima.

Treći seminar u Oslu (14. januara 2010. godine) ticao se upravo evroatlantskog bezbednosnog okruženja i pre svega daljeg partnerstva sa Rusijom. Početna tačka diskusije o ovom tradicionalno osetljivom pitanju bila je konstatacija da NATO ima više „partnera“ nego članica saveza i da trenutno nije jasno u Alijansi šta je zapravo svrha partnerstva. Svima koji su pomislili da odnosi sa Rusijom nisu pitanje koje je mnogo bitno za NATO, već da je to američko-ruska partija šaha u kojoj se sve velike vojne sile nadigravaju oko dominacije u Evropi i(li) raketnog štita, Madlen Olbrajt je rekla: „Šah je igra u kojoj dvoje ljudi mirno sedi i razmišlja o svojim potezima. Mislim da posao koji nama predstoji više liči na partiju bilijara, a to nije baš predvidljiv način igranja.“ NATO-u je očigledno veoma bitno da Rusiju uvere kako je odavno ne smatraju neprijateljem. Najbolji potez (medijski svakako) povukao je ekspertski tim početkom februara 2010. godine. Prvi put Rusi su dobili priliku da kažu šta bi strategija NATO-a trebalo da sadrži. I kako je Madlen Olbrajt naglasila, Rusi su dobili „priliku da doprinesu kreiranju Strateškog koncepta a ne da stave na njega veto“.
Naravno, u toku „reflektivne“ faze, koja još traje, razmatraju se i ostala goruća pitanja, recimo izraelsko-palestinskih odnosa i odnosa prema Iranu.

Poseban izazov koji je možda i pokrenuo lavinu, zbog koje se sada menja Strateški koncept, jeste Avganistan gde NATO predvodi Međunarodne snage za pomoć bezbednosti (International Security Assistance Force, ISAF). Vrlo je izvesno da će se četvrti seminar, koji tek treba da se održi, baviti ne samo snagama, kapacitetima i samom transformacijom NATO-a, već i načinima na koje bi članice mogle da doprinesu, između ostalog, i uspešnom okončanju misije u Avganistanu. Sasvim je razumljivo da jedna od tema bude izmena modela finansiranja Alijanse jer članice nisu na vreme ispunile obaveze, što se vidi po manjku u budžetu za 2010. godinu.

Na tragu ovog razmišljanja bio je i neformalni sastanak ministara odbrane NATO članica 4. i 5. februara u Istanbulu. Kako je javila nemačka novinska agencija diskutovalo se o milijardu dolara manjka u budžetu NATO za 2010. godinu. Suma koja je i za NATO vrtoglava. Konkretno, u 1,8 milijardi dolara teškom investicionom budžetu nedostaje oko 890 miliona dolara jer su infrastrukturni troškovi za međunarodne bezbednosne snage u Avganistanu bili „neočekivano veliki“. I biće još veći ne samo zato što će se broj vojnika stacioniranih u Avganistanu sa postojećih 84.780 povećati na oko 125.000, već i zato što je potrebno „upumpati“ čitavo bogatstvo kako bi se povećale, obučile i opremile Avganistanska nacionalna armija i specijalne snage.

Budžetski deficit je ozbiljna glavobolja za NATO, jer osim pomenutih 890 miliona dolara, nedostaje još 85 miliona u budžetu od 800 miliona za stalne vojne troškove i oko 30 miliona dolara za kopnene vojne operacije u budžetu koji iznosi oko 585 miliona dolara. Kao kratkoročno rešenje, predloženo na sastanku u Istanbulu, da se NATO-u smesta uplati 100 miliona dolara, kako bi se pokrili najnužniji troškovi, ali je došlo do nesuglasica među članicama kad je trebalo da se dogovori koliko sredstava svaka članica treba da uplati. Dugoročne uštede bi mogle da se postignu ako bi se određeni vojni programi odložili ili otkazali ili ako bi se deo vojnih troškova prebacio na nacionalne odbrambene budžete. S obzirom na ekonomsku krizu i činjenicu da je situacija na Kosovu relativno mirna, 1. februara ministri su se složili da do kraja 2010. godine na Kosovu smanje trupe sa 10.200 pripadnika na 5.700 pripadnika. Kako će se „savet mudraca“ nositi sa ovim, egzistencijalnim problemom Alijanse, ostaje da se vidi u drugoj polovini februara. „Reflektivna“ faza biće okončana kada grupa eksperata preda generalnom sekretaru NATO-a izveštaj koji sadrži analize ključnih pitanja.

Druga, „konsultativna“ faza podrazumeva da ekspertska grupa u glavnim gradovima svih 28 članica Alijanse predstavi svoju analizu i da prikupi mišljenja i sugestije svake članice NATO. Onda Rasmusen pravi svoj izveštaj sa elementima novog Strateškog koncepta. Pre letnje pauze ovaj dokument šalje se svim predstavnicima vlada NATO zemalja kako bi dale svoje smernice pre nego što se počne sa pisanjem Nacrta Strateškog koncepta.

Poslednja, treća, faza predviđena je za završne pregovore i filigranske izmene Nacrta. Sam dokument usvaja se, kao i ostale NATO odluke, konsenzusom. Interesi i razlike među članicama NATO-a postoje, ali ne postoji način na koji bi jedna država nametnula svoj stav ili mišljenje ostalima.

Do narednog NATO seminara krajem 2010. godine, u Lisabonu, proces donošenja Strateškog koncepta biće završen i Severnoatlantska alijansa zacrtaće viziju svoje budućnosti u XXI veku.

Objavljeno 25. februara 2010. godine u nedeljniku NIN br 3087

Intervju: dr Miroslava Mirković

Ubiti brata blizanca

photo courtesy: Slobodan Potić


Ni Milan Budimir ni Anica Savić-Rebac nisu bili profesori koji vas lično očaraju. Ali jedan drugi profesor koji mi je predavao bio je takav - Miloš Đurić

Knjiga „Rea Silvija i sedam rimskih kraljeva“ donela je dr Miroslavi Mirković nagradu „Milan Budimir“, ali su gotovo sva pitanja zbog kojih je i počela da piše ovu studiju – ostala otvorena. Nagradu joj je dodelilo Društvo antičara Srbije za najbolje naučno delo u oblasti klasičnih nauka 2009. godine. Za dr Marković koja je četvrt veka predavala istoriju Rima - ovo je pohvala. Prvo, zato što je Ksenija Maricki-Gađanski, sa Univerziteta u Novom Sadu, ovo priznanje ustanovila u znak sećanja na njihovog zajedničkog profesora Milana Budimira. Osim toga, jer su žiri (devet nekadašnjih Budimirovih studenata) i predsednik prof. dr Obrad Stanojević kompetentni. I, što nagrada nema novčani deo.

U obrazloženju, antičari su naveli da „na temeljan, nov i intrigantan način autor zanimljivo pokazuje kako je sistem srodstva stariji od državnog sistema i kako je vlast rođena pre nastanka države. Jedna od najomiljenijih i najuticajnijih priča evropske istorije i kulture, o braći Romulu i Remu i ranim rimskim kraljevima, u ovoj višeslojnoj studiji iz domena socijalne antropologije, pruža nova uzbudljiva saznanja ne samo stručnjacima nego i svim čitaocima zainteresovanim za genezu mnogih drevnih pojava koje postoje do danas“.

Ovim povodom, razgovarali smo sa dr Miroslavom Mirković o nekim momentima u knjizi o sedam rimskih kraljeva, ali i o tome kako se nekada studiralo, ko su bili njeni najveći profesori, zašto joj je boravak na Institutu za napredne studije u Prinstonu jedno od najlepših sećanja i po čemu su nemačke biblioteke ideal demokratije.

Kad danas kažemo `porodica` mislimo na oca, majku i decu. Čitajući vašu knjigu stiče se utisak da je pre i u vreme prvih kraljeva Rima bilo drugačije?
- Upravo tako. Nuklearna porodica je uglavnom nepoznata ranijim društvima. U Rimu krvno srodstvo počinje da bude bitno, a jedino koje se pouzdano može utvrditi je srodstvo majke i deteta. Karakteristično je da nijedan od sedam rimskih kraljeva nije imao oca.

Dakle, otac i brak postaju bitni tek kasnije?
- Otac vaskrsava mnogo kasnije, ali onog trenutka kada se to dešava on postaje institucija. Karakteristično je da nijedan od sedam rimskih kraljeva nema oca, poznatog oca. Brak je uvedena institucija koja podrazumeva ne samo oca porodice, nego i Matrona univiria odnosno da se žena ograniči na seksualnu komunikaciju sa jednim muškarcem.

A vlast je pripadala?
- Muškarcu, onom koji je uspeo da se izdvoji i nametne grupi prvo kao najjači mužjak, a posle kao najveštiji lovac, ratnik. Moguće je i obrnuto, da se prvo nametnuo u porodici, a zatim većoj grupi. Ali bitno je da se pre perioda carstava, a to je već poodmakli period, vlast nasleđivala kao kod Rea Silvije sa njenog oca Numitora na njene blizance Romula i Rema. Brat je poseban problem.

„Ubiti brata blizanca“ naslov je celog poglavlja u vašoj knjizi.
Brat je poseban problem. Moj utisak je da se borba za vlast u preddržavnoj fazi Rima odvijala u istoj generaciji. Između Romula i Rema, između dva brata blizanca, ali to nije jedini oblik, borbu imate između oca Numitora i Amulija, Rea Silvijinog oca i strica. Verovatno je bilo borbe i između starih i mladih, ali čini mi se da je to možda i uticaj savremenog društva.

Kakav je Milan Budimir bio profesor?
- Veoma učen i veoma talentovan. Budimir je, čini mi se, sve vreme studija bio u Beču i to u vreme velikih naučnih otkrića u oblasti indoevropske lingvistike, indoevropskih korena. Odličan profesor koji je umeo da vas očara svojim predavanjem. Izuzetan analitičar. Kod njega smo mnogo naučili ne samo jezik kako bi ga eventualno predavali u školi, već smo na jednom naučnom nivou otkrili lingvistiku kao nauku. Često je znao da krene od jedne stvari da bi vas postepeno uveo u novi svet gde ulogu igraju neki sasvim drugi elementi od onih koji su se na prvi pogled činili bitnim.

Da li je bio i sintetičar?
- On nije mnogo pisao. S obzirom na to da na svoj hendikep, rano je oslepeo, to su uglavnom bili članci i studije, a sa Mironom Flašerom napisao je udžbenik Rimske književnosti. To je dobar udžbenik na koji sam godinama upućivala studente.

Dakle, bio je očaravajući?
- Pazite, ni on ni Anica Savić-Rebac nisu bili profesori koji vas lično očaraju. Ali jedan drugi profesor koji mi je predavao bio je takav. Miloš Đurić je bio ličnost koja vam je morala biti draga i bliska. Nekada su na Univerzitetu postojali gospodin profesor i studenti, pri čemu lična komponenta sa najboljim đacima nije bila isključena naročito na doktorskim studijama gde je profesor bio Doktorvater .

A kakva je bila Anica Savić-Rebac?
- Nikada nisam srela osobu takve erudicije. Kao Milan, i ona je bila bečki đak i tamo se, tada, još studiralo na onaj starinski način. Dokazivali ste se na doktoratu ili u razgovorima, ali ispita na kome vas neko preslišava faktografiju, to nije postojalo - ni kao pojam. Anica je bila apsolutno bezobzirna prema našem neznanju, a njena predavanja su bila apsolutno fascinantna. Ona je držala svoje predavanje, a da li nju neko razume ili ne njoj je bilo potpuno svejedno. Očekivala je da vi to sve znate. Pamtim je kako na predavanjima lista veliki štos cedulja. Nikada nisam saznala šta je na njima moglo biti. Anica je umela da vas uvede u apsolutno nov svet. Odjednom počnete da otkrivate neke veze na koje nikada ranije niste ni pomišljali. Od nje sam čula za velika imena u našoj nauci, recimo Merndorfa čoveka neobičnog i velikog uma koji je tako znao starogrčki da je mogao da piše, po svim pravilima grčke metrike, stihove.

Aničino znanje i poznavanje literature je bilo ogromno. Za razliku od Milana i Miloša ona nikada nije bila u Akademiji i mislim da i nije razmišljala u tom pravcu. Glavna baza je bila Univerzitetska biblioteka, imala je književnog talenta i čak je neke naše junačke pesme prevodila na engleski. Nekada se govorilo da smo imali tri intelektualke Kseniju Anastasijević, Isidoru Sekulić i Anicu Savić-Rebac.

Moglo bi se čak reći da su nekada profesori više marili i za nauku i za studente?
- Među mojim profesorima nije bilo nijednog koji nije prošao stranu školu. Dobro školovani ljudi sa univerziteta u Beču, Minhenu, Parizu, vraćali su se u Beograd. Nije to bilo kao sada da odete na mesec dana jer ne znam ko nudi stipendiju, nego su to bile studije od tri, četiri godine. Anica je, kao i Milan, studirala u Beču. Njen otac je prevodio Getea i sećam se da je u nekoj prilici ispričala - ne znam da li je to negde štampano, bojim se da nije - kako je u kuću njenog oca, koji je prevodio Getea, dolazilo to društvo pametnih, učenih, talentovanih ljudi oko Laze Kostića. Ona bi skrivena iza vrata slušala o čemu diskutuju. Izvesno vreme sam bila u Bonu na postdoktorskim studijama.

Moj profesor Johanes Štaube slušao je predavanja kod ljudi koji su bili apsolutni autoriteti za sve one koji su se zanimali za klasičnu filologiju ili istoriju starog veka. Bio je vrlo pričljiv i rado je komunicirao, češće sa studentima nego sa kolegama. On je jednom pričao kako su predavanja (seminari) kod njegovog gospodina profesora trajala nekoliko sati. Gospodin profesor je stanovao na Cegerskom jezeru, gospoda studenti, njih šest, sedam, odlazili su kod njega kući i radili su, čitali tekstove, komentarisali i posle tri sata ulazila bi žena sa čajem. Onda su dalje diskutovali sve do večeri. To je po meni bilo pravo studiranje, studenti su se pripremali za taj „debatni klub“. Tako se studiralo nekada, a već kad sam ja bila u Bonu nije više tako bilo iako su doktorandi i postdoktorandi imali neograničeno vremena. Koliko znam, tako je bilo u Minhenu sve do devedesetih godina. Nažalost, sve to više ne postoji jer su i Nemci prešli na sistem koji je propisan Bolonjskom deklaracijom. Sa tim novim sistemom studiranja nisam upoznata, pošto me se više ne tiče, ali vidim da su ta pravila igre prihvaćena i da su donela velike promene.

A šta reći o sadašnjem načinu studiranja kod nas?
- U moje vreme dolazili ste na univerzitet zato što ste zainteresovani da studirate, a ne da savladate neki zanat odnosno da učite na nivou primenjivih znanja u školi. Univerzitet nije škola recimo klasičnih jezika, nego mesto gde se naučno istražuje i gde imate šansu da se zaista popnete na viši nivo gde vam se otvaraju novi vidici.

Nemačka, Sjedinjene Američke Države su samo neke od zemalja gde ste boravili, istraživali. Šta biste izdvojili kao najlepše iskustvo?
- U Prinstonu, jednom od tri najstarija i najbolja univerziteta u SAD sam bila dva semestra 1982/83. U to vreme su vas pozivali na Prinston, danas je to drugačije. Dođete na Institut za napredne studije gde vam je sve obezbeđeno, čak postoji i kafeterija gde možete da se hranite, imate svoju karticu, stan i priručnu biblioteku u kojoj su pre vas radili ljudi koji su se interesovali, istraživali za iste stvari za koje ste i vi zainteresovani. To je apsolutno sjajna biblioteka, ogromna, dobro uređena i imate sva prava, jedino ste dužni da vratite knjigu. Četiri kilometra dalje je Prinstonski univerzitet sa svojom bibliotekom koja je složena tematski i tačno znate šta možete naći na četvrtom ili sedmom spratu, ali ako vam treba oversajz knjiga (velikog formata) neka vam je bog u pomoći.

Kada već pominjete biblioteke, kakve su one nemačke u kojima ste proveli možda i najviše vremena?
- U Nemačkoj postoji savršen sistem pozajmice knjiga. Oni su svi umreženi. Često sam u Minhenu, jer mi je najbliži, i tu je Institut za antičku istoriju i epigrafiku koji znam godinama. Tamo je sistem da sami tražite knjige u magacinu. Prosto sa ulice uđete, ponekad noću, nađete signaturu, na kompjuteru vidite lokaciju i to je to. Jedino ne smete uneti ništa osim papira i olovke. Unutra apsolutno sve možete: da uzmete knjigu, da kopirate, da skenirate, da pravite beleške jedino ne smete vraćati knjigu. Nju ostavljate tamo gde ste radili, a ako je položite na stolu vraća se, a ako je ostavite uspravno znači da ćete doći opet. Kad sam to videla u Institutu rekla sam da je to za mene vrhunac demokratije.

Život posvećen antici
Miroslava Marinković započela je univerzitetsku karijeru 1957. godine kao asistent za Istoriju starog veka na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Profesor za Rimsku istoriju bila je od 1975. do 2000. godine. Akademsku 19966/67. godinu provela je u Nemačkoj kao stipendista Humbolt fondacije, a 1982/83. u Prinstonu (SAD) na Institute for Advanced Study. Bavi se istorijom rimskih gradova i provincija (Moresia Superior, Pannonia Inferion) rimskom vojnom istorijom, rimskom socijalnom i ekonomskom istorijom u doba poznog carstva (kolonat, potez u papirološkim tekstovima), ranim hrišćanstvom (hijeronim) i socijalnom antropologijom (srodstvo u Rimu i preurbanoj fazi, srodstvo na rimskim natpisima). Sarađuje na projektima Arheološkog centra Filozofskog fakulteta u Beogradu i projektu Berlinske akademije nauka na izdavanju rimskih natpisa. Pisac je udžbenika „Rimska država u doba principata i dominata: od Avgusta do Konstantina (27. pre Hrista – 337. n. e.)“ a u katalogu Narodne biblioteke Srbije je još 26 njenih knjiga, članaka i rasprava na srpskom, nemačkom, francuskom i engleskom.

Prinstonsko zavirivanje u knjige
Zanimljivo je da na Prinstonu možete uzeti koliko hoćete knjiga i da ih možete izneti, s tim što su one i dalje svima na raspolaganju. Onda vam zazvoni telefon posle ponoći, vi se prepadnete da nije recimo propala Jugoslavija. Neko vam se javi i svrati da samo nešto virne u knjizi koja je kod vas. Ne očekuje se da nezvanog gosta poslužite čajem, kafom čak možete da se vratite na spavanje, ljudi dođu pogledaju i odu. I to je potpuno OK.


Objavljeno 25. februara 2010. godine u nedeljniku NIN br 3087.