Wednesday, December 23, 2009

Liberalizacija viznog režima

Photo by: Đorđe Kojadinović


Otvaranje šengenske tvrđave


Uprkos euforiji političara proevropskog, ali i narodnjačkog bloka ukidanjem viza, dugoročno, najviše dobija onih 70 odsto mladića i devojaka koji nikada nisu otišli dalje od Srbije


Plehana konstrukcija na graničnom prelazu Horgoš-Röszke reži. Sveti je Nikola, naleti severca razvejavaju suvi sneg preko panonske ravnice, ali to kao da nikoga posebno ne nervira. Na izlazu iz Srbije nema gužve, a policajci i carinici sa naše strane smireno rade svoj posao. Tu i tamo, između pečatiranja pasoša i otvaranja gepeka reda radi, padne i poneki osmeh. Bez prekornog pogleda prolazi čak i dosetka: „Ko 19-og poslednji izađe iz Srbije, neka ugasi svetlo!“

„Rakija? Cigar?“, pita Imre Hodi sa mađarske strane Vesnu Čović koja je sa drugaricama krenula na vikend u Budimpeštu – na uživanje. Na pitanje šta za nju znači ukidanje viza ona kaže: „Spontanost! Opet, mogu da se uputim gde god hoću. Svih ovih godina nedostajao mi ovaj osećaj - hoće mi se, može mi se“. U gepeku njenog auta nije bilo rakije, ali tri boksa cigareta jedva su joj oprostili. Kako je nacrtano na plakatu, u Evropu je dozvoljeno uneti svega dve pakle, a kome je i posle toga do pušenja mora da ih kupuje za tri i više evra.

Kragujevčanin Miloje Radulović vest o ukidanju viza posle 18 godina proslavio je u rodnom gradu u kafiću „Akacija“, a samo nekoliko sati kasnije na Horgošu predstavlja dugoročne „poslovne planove“.

„Nas dvanaest smo kao uvoz-izvoz, ne onako na sitno kao obični šverceri, nego imamo tezgu na gradskoj pijaci u Kragujevcu. Sada ima da nas krene, ima da se širimo i na Beograd“, kaže Miloje i ponosno pokazuje brojčanik sa 436.000 pređenih kilometara. Na pitanje koje je boje auto, gotovo uvređeno kaže: “Kako koje, pa svečane!“

Razgledanje evropskih metropola nije ono zbog čega mu život bez viza deluje slađe.

Preračunavajući koliko su, svake godine, građani plaćali vize da bi putovali u zemlje šengenskog sporazuma dolazi se do iznosa od najmanje 20 miliona evra. Od toga, a kako je Snežana Samardžić-Marković ministarka sporta i omladine nedavno rekla, milion evra godišnje je odlazilo samo na vize za sportiste.

Na graničnom prelazu Horgoš, prvih dana liberalizacije viznog režima, situacija je bila uobičajena i nije bilo potrebno da se pojačavaju carinske posade i policijske ekipe.

„Promet iz Mađarske u Srbiju je pojačan. To je uobičajeno za ovo doba godine, jer na Zapadu počinju praznici, pa se i naši vraćaju u domovinu da proslave“, kaže Boško Martinović, šef smene carinika koji su radili uobičajenim ritmom - 12 sati smena - 24 sata predaha, zatim 24 sata rada i 48 sati odmora. Kako on kaže prvog dana od ukidanja viza bilo je svečanije i ležernije sa obe strane ničije zemlje i niko nije bio vraćen sa mađarske granice.

„Putnici su informisani ali nije loše da ponovimo kako je za ulazak u šengenski prostor potrebna viza državljanima sa plavim (starim) pasošem kao i onima koji žive na teritoriji Kosova i Metohije čije je pasoše izdao Koordinacioni centar MUP-a. Potrebno je voditi računa da se u pola godine (180 dana) bez vize ne može boraviti duže od tri meseca (90 dana) u zemljama šengena. Ko prekrši ovaj uslov rizikuje višegodišnja zabranu ulaska u zemlje EU, Island, Norvešku i Švajcarsku“, kaže Slobodan Pešić, iz granične policije na Horgošu i dodaje: „Sledeće nedelje, kada se ova novost slegne u našim glavama, očekujemo više putnika i vozila u oba pravca.“

A putnici kao putnici – već su stigli tamo gde su se zaputili. Samo treba proći i mađarsku granicu. Jeste da za one sa biometrijskim pasošima nema muke, ali kroz pogled se vidi onaj grč, sitna strepnja da će sve ipak krenuti kako ne treba. U 2007. godini bilo je 7.867.062, u 2008. tačno 8.269.802, a u prvih devet meseci 2009. godine 6.374.627 domaćih putnika koje je malo štrecnulo oko srca pre nego što su se našli s one strane „grane“. Možda se najviše straha nakupi u kostima Subotičana, Kikinđana i svih drugih koji jednom nedeljno ili jednom mesečno odu do Metroa i Kore nadomak Segedina. Iako su cene „karavan“ kačkavalja, mlevenog mesa u plastici i toalet papira zapravo slične beogradskim, Zora Haljari sa porodicom redovno putuje u Mađarsku.

„u Segedin dolazimo jer u Kikindi nema hipermarketa. U Metro idemo po ove svakodnevne stvari. Kupiš dnevnu kartu i zavisno koliko pazariš, recimo za 100 evra, sledeći put ti vrate i 18-20 evra. U Kori je skuplje. Ima finih francuskih stvari i kad treba da kupim nekome poklon za svadbu ili slavu idem tamo“, objašnjava Zora koja kaže da se ceo poduhvat naročito isplati kada se kupuju namirnice i za prve komšije.

Diplomu broja 1, prve osobe koja je na prelazu Horgoš-Röszke slobodno zakoračila u šengenski prostor svega nekoliko sekundi posle ponoći, dobio je Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova Republike Srbije, a ne kao što se to (21. decembra 2007) desilo kad je Mađarskoj Evropa otvarala vrata i kada je isti sertifikat dobila nepoznata i pri tome još i strana, srpska, državljanka.

"Bila mi je čast da potpišem i pečatiram taj mali znak pažnje koji simbolično predstavlja novu još bolju etapu odnosa između Srbije i Mađarske“, kaže potpukovnik Eberhart Gabor koji je dežurao i kada su Snežana Malović, ministarka pravde i Ivica Dačić, ministar unutrašnjih poslova na povratku kući pozdravljali Imrea Forgaša, mađarskog ministra pravde i policije.

Sa mađarske strane, ipak je bilo problema na granici. „Nekoliko ljudi, koji su ilegalno ušli, pokušali su ovde da napuste šengensku teritoriju“ kaže Gabor odbijajući da prokomentariše koliko se tačno osoba (videli smo troje) nalazi u pritvoru u trenutku razgovora za NIN.

S obzirom na to da je kraj godine i da su kolone kamiona sve duže i duže obe zemlje su se složile da susedni granični prelaz Đala treba da radi prekovremeno – umesto da ga zatvore u 16 časova, otvoren je sve do 20 časova. Što se tiče prelaska autobusa za sada ih nema ni manje ni više a stara, nepisana, pravila opstaju uprkos svemu. Tako strpljivom posmatraču ne može promaći ritual između suvozača autobusa beogradskih tablica koji tutka u ruke, krajnje oprezno, mađarskom cariniku plastičnu kesicu čiji se sadržaj prikuplja od putnika po sistemu „dobrovoljnih“ donacija od tri, četiri evra. Ideja je platiti carinicima da budu dovoljno „dobre volje“ kako ne bi naredili iznošenje i otvaranje torbi, kofera, paketa i svega ostalog što se može potrpati između prednje i zadnje osovine. Kada se ovo „običajno pravo“ ukrsti sa podacima Uprave carina Ministarstva finansija Srbije - koji pokazuju da nešto više od 71.000 domaćih autobusa uđe i isto toliko izađe iz Srbije i da dobar deo još ide preko Mađarske - može se naslutiti kako je za pojedine mađarske carinike ovo unosan posao.

Uprkos euforiji političara proevropskog ali i narodnjačkog bloka, koji ukidanje viza sa zemljama šengenskog sporazuma nastoje da maksimalno iskoriste za ličnu ili stranačku promociju, činjenica je da dugoročno najviše dobija onih 70 odsto mladića i devojaka koji nikada u životu nisu otišli dalje od Srbije ili eventualno Crne Gore.

Radosti, a verovatno i koristi, od ukidanja viza biće mnogo, ali trebaće vremena da se svi naviknemo. Kad se to dogodi, poljoprivrednicima neće biti potreban lokalni političar da ih zarad publiciteta i ličnog rejtinga, parama iz briselskih donacija vodi, kao mečke, po Beču. Kao i u svemu i ovde će nam trebati i mere i strpljenja.

Četvrt veka šengena

Šengenski sporazum inicijalno su potpisale Nemačka, Luksemburg, Francuska i Holandija 14. juna 1985. godine kako bi njihove policije i pravosuđe bolje sarađivali, odnosno kako bi građani putovali slobodno – bez pokazivanja pasoša ili lične karte. Šest godina kasnije, 1990. godine, priključuje se Italija, a 1992. Grčka, Portugal i Španija. Austrija se na isti korak odlučuje 1995. Iako nisu zemlje Evropske unije Island, Norveška pridružuju se Danskoj, Finskoj i Švedskoj i pristupaju šengenskom sporazumu 1996. Najviše zemalja potpisuje sporazum 2007. godine: Estonija, Kipar, Litvanija, Letonija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija i Češka Republika. Švajcarska, koja takođe nije članica EU, potpisala je šengenski sporazum 2008. godine.

Objavljeno 23. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN broj 3078

Thursday, December 17, 2009

Intervju: Milomir Joksimovic (Miša Omega)

Oni se mene plaše

Ako su toliko moćni, a ja toliko kriv, pitam ja vas što me ne uhapse, zašto još nisam uhapšen?

Lapovačko preduzeće „1. maj“ je od firme nostalgičnog socrealističkog imena i ekonomskog problema niskog ranga, preko noći, postalo prvoklasni državno-politički spektakl. U tom spektaklu neizvesne završnice glavni protagonisti su tri ministra, jedan „biznismen bez lica“ i jedna železinčka pruga, ali ne lajkovačka, već međunarodna koja je, evo, skoro dve nedelje blokirana. Biznismen bez lica je Milomir Joksimović, zvani Miša Omega.

On nije dao izjavu za novine već dvadeset godina niti je nekom fotoreporteru pošlo za aparatom da ga slika. Ceneći NIN rešio je da progovori za naše čitaoce. Intervju sa gospodinom Joksimovićem se, na neki način, pretvorio u ispovest ne samo poslovnu, već i životnu. Objavljujemo neke delove iz tog razgovora koji je vođen u njegovoj kancelariji u Dalmatinskoj 23. Počinjemo Lapovom.

Dakle, šta se dešava u Lapovu?
- Građevinsko-industrijski kombinat „1. maj“ iznet je na prodaju pre nekoliko godina. Niko se nije javio na prvom nadmetanju, niko se nije javio na drugom nadmetanju, znači da nije bila atraktivna firma. S obzirom na poslove kojima sam se bavio u tom momentu, Lapovo se meni uklapalo u finalizaciji poslova. U Lapovu bi se gradili elementi za mostove, elementi za putnu privredu... Lapovo je kupljeno u očajnom stanju.

Šta to konkretno znači?
- To znači sa puno dugova, previše obaveza, neisplaćenim platama, proizvodnjom koja ne može da pokrije samu sebe. Svesno sam ušao u to da kupim tu ruinu koja bi se nadgradila, zategla i napravilo jedno novo preduzeće. Očekivao sam da će sve to brže ići, nisam očekivao da će kriza malo ranije naići nego što jeste. Prvo, da se razumemo, nije Milomir Joksimović većinski vlasnik te firme, to je jako bitna činjenica. I to je nešto što me veoma iznenađuje od ministra Dinkića koji se služi jeftinim populizmom i poslovičnom zamenom teza... Ono što Dinkić radi je rušenje principa nedodirljivosti privatne imovine. Ovde se ruši sistem. Jer, rešićemo mi problem Lapova, što je do mene. Tu firmu u Lapovu mogu i da poklonim. Na tome upravo i radim; da svoj deo u “Auto vojvodini” i u „1. maju“ prodam za jedan evro kako bih se rešio tog balasta i javnosti.

Kako to možete da uradite, u ovom trenutku, kada štrajk traje, kada se pregovara sa radnicima?
- Sa mojom imovinom mogu da uradim šta hoću. Mogu, kao što rekoh, i da je poklonim, da je prodam za evro i isključiću se iz problema „1. maja“. Ali, mnogo je veći problem što se iz Lapova šalje loša poruka za uspešne poslovne ljude poput mene. A ta loša poruka glasi: „Bežite investitori, tražiće vam pare iz džepova, da vadite za ono što muvaju preduzeća“. Mene to neće pokolebati. Ja imam energije i otvoreno vam kažem da ću i dalje da ostanem ovde da radim i da stvaram. Imam mnogo mladih ljudi oko sebe, trudim se da povratim neku našu svežu krv iz inostranstva kako bih je angažovao u svom poslu. Ne uključujem se u politiku iako mi je nuđeno od gospodina Đinđića da budem potpredsednik vlade. Odbio, sam, naravno, jer mene više privreda interesuje, a „iza zavese“ mogu mnogo više da učinim.

A ko vas je upoznao sa Đinđićem?
- Njegov kum Beko.

Jeste li bili u Glavnom odboru Demokratske stranke?
Jesam. U periodu dolaska gospodina Tadića na vlast i posle toga još godinu-dve.

Da li ste još u DS-u?
- To ću prećutati.

Kako tumačite to što vas najviše proziva ministar Mlađan Dinkić?
- To što je Dinkić uradio je poziv na linč. A ideja je ova: čovek je ispunio sve uslove iz ugovora prema radnicima iz Lapova, mi mu ne možemo ništa, e ajde sada svim silama da ga pritisnemo...

Jer imate „grdne milione“?
- Da. A onda juče, preko, B92 lično su urgirali da me sve inspekcije stegnu.

U svim firmama?
- U svim firmama.

I u „Tri grozda“?
- Ma šta „Tri grozda“!? Imam direktno ili indirektno sto firmi! Negde sam prisutan sa tri posto, negde sa pet, negde sa deset... Ali, i tamo gde imam tri posto ja se pitam. Zašto? Zato što imam, što gradim autoritet. Ja jesam možda grandoman, ali nisam alav. Da li me razumete? Ljudi koji me poznaju hoće da mi daju i novac i da sa mnom uđu u poslove. Jednostavno, ne želim da se stidim što sam bogat, i, želim da dam poruku mladima da ne beže odavde. Pri tom, ne želim da im budem idol.

Da li baš to smeta Dinkiću? Ili ste ga, možda, negde privatno očepili?
- Voleo bih da nema ništa privatno, ali mnogi njegovi saradnici su bežali od njega, neki i ka meni. A mnogi njegovi saradnici su ga dobro upoznali.

Kao Nikola Đivanović...
Sve što je dobro uradio Dinkić uradio je, u stvari, Nik. To je čovek koga bih ja predložio za savetnika nekome ko bi vodio zemlju, posebno u finansijama.

I vi ste magistar ekonomije, jeste li ovde završili?
- Da. Školovao sam se na našem državnom Ekonomskom fakultetu. I ja i moji sinovi. Stariji ima još dva ispita pa da diplomira, a mlađi je na četvrtoj godini. Sinove sam već naučio da „pecaju ribu“, a ne da je jedu na gotovo. Prošli su prvu biznis fazu da budu vlasnici najbolje diskoteke, najboljih kafića.

Na koju diskoteku mislite?
Na „Magacin“, na „Pevac“.

Da se vratimo na Dinkića. Rekli ste da postoji možda i neki privatni razlog za sukob.
- Ako postoji, on će izaći na videlo. A njegovo prozivanje da sam jako bogat čovek, to su niski udarci. Jer, i ja mislim da je Dinkić bogat. Samo za razliku od mene ne verujem da on to sme da pokaže. Zna se, recimo, da živim u stanu od 1.000 kvadrata, a neka on živi i dalje u stanu od 65 kvadrata. Ne stidim se tih hiljadu kvadrata, jer sam ih zaradio i izgradio.

Čini se da Dinkić nije sam...
- Pa, ako su toliko moćni, a ja toliko kriv, pitam ja vas: Što me ne uhapse, zašto još nisam uhapšen? Njihov problem sa mnom je i to što sam mnogo dobro informisan o onome što se u ovoj zemlji godinama dešavalo. Obavešten sam mnogo bolje od većine onih koji su se slikali na televiziji u „Insajderu“. A i odrastao sam na Karaburmi, ostao sam bez oca kada sam imao 12 godina, bio sam odličan đak, išao sam u Elektrotehničku školu „Nikola Tesla“, išao na velika matematička takmičenja, a odrastao sam sa žestokim momcima Karaburme i bio im vođa iako su od mene skoro svi bili stariji deset godina. Tako da potpuno razumem te ljude iz Lapova koji su gladni, jadni, ali i laki za manipulisanje. Oni će, zapravo, sami sebi da pojedu džigericu, kožu, creva. Oni će, sada, prodati upravnu zgradu. Ja sam to mogao mnogo ranije da uradim i da ih gurnem u stečaj. Oni meni duguju mnogo para. Jer, firma „Autovojvodina“ već je „sipala“ unutra jedan milion, i, oni su već sve to pojeli.

Idu izbori, idu predizborne kampanje. Kampanje koštaju. Da li imate utisak da je ova halabuka oko vas uvod u vaše reketiranje?
- Nema šanse da mene neko reketira! Oni se mene plaše.

A zašto vas se plaše?
- Ne plaše se da ću da ih prebijem, ali plaše se od mene da traže pare. Jer, znam im slabe tačke.

Da li su to tenderi ili..?
- Ne znam da li su im slabe tačke tenderi, ne bavim se time. Ne želim da pravim lošu situaciju i skandale. Želim da ukažem narodu da jednostavno ovo nije put kojim treba da se ide, ovo kako oni rade. Ako ovako nastavimo, vraćamo se u prošlost, hoćemo da proizvodimo nešto i da trpamo zalihe, da proizvodimo žardinjere koje ne mogu nikome da se prodaju, neke stubove koji nemaju nikakvu svrhu i upotrebu, žele da pojedemo sami sebe, da ponovo štampamo
milijarde u Topčideru...

Zašto se, po Dinkiću, svi drugi plaše da vam pomenu ime?
- Verovatno što mnogi poznaju moju putanju koja je, po meni, dosta korektna. Drugo, oni imaju svoje favorite, a znam da ti favoriti nisu baš naklonjeni meni. Mada ja nemam problem sa njim, mogu da ih pogledam sve u oči. E, sad, nisam ja kriv što sam radio disperziju biznisa, i što moji poslovni interesi nisu bili ugroženi. Zato oni mene sada vide kao kravu muzaru, ali kojoj je teško prići. Ali, ne stidim se da kažem da sam poznavao i Ljubu Zemunca, i Arkana, poznajem i Jocu Amsterdama... Među njima, ponekad, ima sjajnih ljudi. To je poraz svih nas zato što tu imate više morala, nego u ovim drugim društvenim sredinama, među takozvanom elitom. Moj veliki prijatelj je i general Goran Radosavljević, jedini koji je podneo ostavku. On radi sa mnom, Guri je častan, čist čovek, i kad mu uđete u kuću,
vidite da on nije milioner, lopov..

A šta radi Guri sa vama?
- Imali smo firme za obezbeđenje.

Da li je to Omega iz Vojvodine?
- Ne, to je Sekjuriti centar. Sa Gurijem smo pokupili najbolje kadrove iz njihove službe, mogu sve da ih povučem sa sobom. Zašto mogu da ih povučem? Ne da oni idu da pljačkaju, da kidnapuju ljude. Mogu da ih uposlim na drugim pričama, da obezbeđuju šeicima jahte, ili transporte novca, ili čuvaju kraljeve i kraljice.

Na kraju, šta će biti sa radnicima Lapova i sa „1. majem“?
- Za vikend između Ministarstva privrede i mojih ljudi pravljeni su dogovori. I nađeno je rešenje.

Šta je rešenje, kako to da nije dospelo u javnost?
- Ovo što se prikazuje po medijima lažne su informacije, laž je da je dogovor završen. Šta je u stvari suština? Evo vam 38 miliona dinara i tih 38 će biti iz pozajmice, jer nema više novca. Znači, proda se prvo ovo, vrati se tih 38. Proda se onda ono, pa se vrati. To je nešto što mora da se vrati.

Ko daje pare, „Autovojvodina“? Ko mora da namiri tih 38 miliona?
- „1. maj“ iz Lapova! On mora da proda deo imovine, ovo će biti samo pozajmica.

Objavljeno sa Draganom Jovanovićem (urednikom rubrike društvo) 17. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN broj 3077

Bitka za prugu

Pobednici ili prokletnici

Blokada Koridora 10 na pruzi kod Lapova postaje paradigma za Srbiju kao državu koja nije ni pravna ni funkcionalna

Očajni radnici građevinsko-industrijskog kombinata „1. maj“ dočekali su na lapovačkoj pruzi i prvi sneg. Greju se na čaju u papirnim čašama i protestuju. Kasno uveče 14. decembra okončana je ko zna koja runda pregovora, koji sa prekidima, traju od aprila 2009. godine.

Ovaj put, navodno, uspešno. Predstavnici Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, koji su bili medijatori ovog sastanka, skoro da su mogli da odahnu. Kako je NIN-u sutradan potvrđeno u ovom ministarstvu: „Došlo se, u načelu, do zajedničkog sporazuma, s tim što je Velimir Radenović direktor GIK „1. maj“ tražio da većinski vlasnik pogleda i odobri sporazum“.

Dakle, jedino je trebalo da taj sporazum blagoslovi većinski vlasnik
Autovojvodine A.D., u tom trenutku, još uvek Milomir Joksimović zvani Miša Omega. A onda da svi mogu da idu svojim kućama kako bi na toplom, uz pečenicu i rakiju, dočekali novu 2010. godinu.

Utisak da je dogovor konačno na pomolu imali su i radnici GIK „1. maj“. Ali pošto su „već nekoliko puta u sličnim situacijama, poslodavac je bio neiskren, a mi smo bili prevareni“ – zadržali su dozu skepse.

„Kitićemo mi i jelku na pruzi, ali bojim se da ovde ne dočekamo i Uskrs“, kaže Miroslav Spasojević, radnik GIK „1. maj“, rešen da sa ostalima, ovaj četvrti put, ne mrda sa železničke trase Beograd - Niš“.

Ovaj tekst je otišao u štampu u utorak u 21 čas, i do tada, Milomir Joksimović, nije potpisao pomenuti sporazum koji predviđa da se radnicima za pet dana (19. decembra) isplate zaostale zarade do marta 2009, dok će od aprila do novembra biti namirene linearno, svakom radniku isto - 16.000 dinara. Takođe, po Sporazumu, odmah treba da se uplate doprinosi (za pet radnika) koji su ispunili uslov za odlazak u penziju, a od 1. marta 2010. godine radnicima i zdravstvene knjižice moraju da se „overe“. A ako se nekom bude slošilo i pre toga, firma će im platiti i te troškove - sve dok se budu lečili u državnim domovima zdravlja i bolnicama.

Međutim, za direktora Radenovića, poslodavca radnika koji protestvuju na pruzi u Lapovu, pregovori su prekinuti: „Zloupotrebljen je sam čin što sam došao u Lapovo, saslušao zahteve radnika i odneo ih većinskom vlasniku. Na tom sastanku prvi put sam čuo za 11 plata“. Radenović tvrdi da na stolu nije bila verzija Sporazuma usaglašena u Ministarstvu. Na pitanje odakle sada novac firmi koja je nagomilala gubitak od oko 100 miliona dinara Radenović kaže: „Većinski vlasnik GIK `1. maj` obezbedio je pozajmicu od 38 miliona dinara koji su raspoloživi do petka. Pozajmicu uz zalog dela imovine preduzeća odobrila je jedna firma iz konzorcijuma Dunav grupa“. Konkretno, pod hipoteku je stavljena Upravna zgrada firme (u kojoj je struja isključena zbog neplaćenih dugova) sa pripadajućim placem u centru Lapova i deo kompleksa „Betonjerka“ u površini od dva do četiri hektara.

I dok maltene cela Srbija stoji i čeka šta će Miša Omega da uradi – vozovi stoje. Pitanja se množe. Zbog čega je Mlađan Dinkić, ministar ekonomije, tek nedavno obznanio da Miša Omega, većinski vlasnik Autovojvodine i uz to veoma bogat čovek koji ima nekoliko firmi, nije u bankrotu? Šta su čekale inspekcije, pa tek sada kontrolišu poslovanje njegovih firmi? Zašto Ivica Dačić, ministar unutrašnjih poslova, nije radio svoj posao i sproveo javni red i mir tako da skloni radnike sa pruge? I ko će i od kojih para JP „
Železnice Srbije“ da plati štetu?

Zoran Anđelković, predsednik Upravnog odbora „Železnica Srbije“ kaže: „Srpske železnice su tokom sedam dana blokade magistralne pruge Beograd – Niš, na međunarodnom Koridoru 10, kod Lapova, pretrpele materijalnu štetu od oko 106,5 miliona dinara (putnički saobraćaj 6,5 miliona dinara, teretni oko 80 miliona dinara i usled obustavljanja tranzitnog saobraćaja od 11. decembra – 14. decembra dodatno još oko 20 miliona dinara)“.

Od radnika se zahtevalo da obustave blokadu i „omoguće bezbedno, nesmetano i redovno funkcionisanje železničkog saobraćaja na Koridoru 10“. Železnice Srbije „ispostaviće račune za svu materijalnu štetu“ vlasniku GIK „1. maj“ kao i opštini Lapovo koja se solidarisala sa radnicima.
Na pitanje, da li će JP „Železnice Srbije“ tužiti i Ivicu Dačića, ministra policije, jer nije sklonio ili ako treba čak i uhapsio radnike koji neće da se sklone sa pruge, Anđelković kaže: „Dačića da tužimo? Neka to rešava država, neka oduzima od vlasnika. Ako idete tom logikom, onda je trebalo da pohapse sve koji dođu pred Vladu. Ovo je politički problem i nastao je tako što niko ne voli da uđe tamo gde je gusto“.

U odbranu svog šefa stao je i Ivica Tomičev, savetnik potpredsednika vlade Ivice Dačića za ekonomske integracije, dijasporu i vanredne situacije: „Kao potpredsednik vlade i ministar unutrašnjih poslova on ne voli da upotrebljava silu“.

Naravno, radnici su svesni da sede na šinama Koridora 10 i da u nekoj ozbiljnoj državi ne bi bilo moguće da zbog njihove muke bude skoro dve nedelje blokiran domaći i međunarodni železnički saobraćaj između zapadne, centralne i južne Evrope i Male Azije. Svima njima je žao što putnici moraju od Markovca do Lapova da se prevoze autobusima „Pisko prevoza“, ali oni naprosto nemaju kud.

Novica Marković, poverenik Samostalnog sindikata GIK “1. maj“ kaže: „Da nismo na pruzi, ko bi iz Beograda došao ovde da razgovara sa nama? U pametnim zemljama policija bi nas odmah rasterala, ali u pametnim zemljama posle dve, a ne jedanaest, neisplaćenih zarada firma bankrotira. Ako treba gazda se hapsi, ali radnicima se daju pare i ono što je njihovo. U ovoj zemlji to nije tako. Svi znamo da Miša Omega ne može da se uhapsi, jer, kako čitam u novinama, on je u Srbiji car šljunka i peska. Pruga jeste državna, znamo da država gubi velike pare svakodnevno zbog nas, ali ta država je prodala našu firmu i mi smo, zbog države, izgubili sve.”

Blokada Koridora 10 na pruzi kod Lapova postaje paradigma za Srbiju kao državu koja nije ni pravna ni funkcionalna u oblasti privatizacije, stečajne politike i javnog reda i mira. Paradigma za državu u kojoj radnici kite jelku na pruzi umesto u toplom domu..

Porodična imperija

Porodičnu imperiju Milomir Joksimović zvani Miša Omega počeo je da gradi davno. Godine 1989. bio je direktor trgovinskog preduzeća Omega-komerc, bio je i vlasnik Eksport-improt kompanije. Do zaključenja ovog broja Joksimović je, kako sam kaže vlasnik i suvlasnik oko sto preduzeća među kojima su: Autovojvodina a.d. i Tri grozda, lanca od tridesetak restorana, kafića, gostionica, bifea i noćnih klubova.

Kupio je Napredak i Vojvodinaput i pripojio ih Dunav grupi čija je osnovna delatnost eksploatacija šljunka i peska. U preduzećima konzorcijuma koji čini 6 firmi, on i njegova supruga Zorana su na pozicijama u upravnim odborima.

Sinovima Milanu i Jovanu prepustio je Omega-komerc ali je za sebe zadržao 30 odsto. Manjinsko vlasništvo drži u još dve Omega firme i Mozaik keteringu. Milan Joksimović vlasnik je oko 70 odsto PTT ugostiteljstva koji čine hoteli Srebrenac (Kopaonik) i Zelenkada (Zlatibor), dva restorana i jedna vila u Vrnjačkoj Banji, dok polovinu firme “Brko” ima mlađi sin Jovan.

Objavljeno 17. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN broj 3077
Tek sada neću posustati

Pretnje i uvrede ne prestaju, ali Brankica Stanković nastavlja i najavljuje sedam epizoda o ekstremnim navijačima i nemoćnoj državi

Uprkos policijskoj pratnji, a i činjenici da je sedam osoba privedeno zbog internet-pretnji smrću, klanjem, silovanjem, mučenjem, Brankica Stanković, autorka „Insajdera“, nema spokoja. Uvrede, pokliči mržnje sa tribina i pretnje pristižu i posle drugog dela serijala „(Ne)moć države“ emitovanog 10. decembra na televiziji B92.

Brankica Stanković je 3. decembra obznanila imena osoba koje se skrivaju pod navijačkim dresovima „Partizana“, „Crvene zvezde“ i “Rada“, a optuženi su za ukupno 289 krivičnih dela: ubistva, pokušaja ubistva, dilovanje droge, teška razbojništva, krađe... Objavila je i imena tužilaca i sudija zbog kojih sudski procesi traju, kao kod Kafke, u nedogled. Sledeće nedelje dohvatila se ministara, državnih funkcionera, biznismena, dekana koji su nekada bili ili su i sada u upravama klubova.

O tome kako je završiti emisiju pod pretnjama i tolikim pritiskom javnosti Brankica Stanković govori za NIN:
– Strašno je. Non-stop mi zvoni telefon, u proseku na dva i po minuta. Mislim da svako ko je ikada imao moj broj, zove ovih dana. Radili smo u nenormalnim uslovima i u jednom trenutku sam se potpuno isključila iz tih komentara, zato što se približavao termin emitovanja. Veći deo materijala je bio snimljen i pripremljen, ali trebalo je sve to sklopiti. Završili smo tri minuta pre početka emisije.

Jesu li reakcije ekstremnih navijača ipak bile iznenađenje za vas?
– Kada smo odlučili da se bavimo ovom temom, znali smo šta nas čeka, ali nismo očekivali da će se bilo ko usuditi u Srbiji 2009. godine da posle svega javno preti klanjem, ubijanjem i silovanjem. Oni kao da su se takmičili ko će odvratniju poruku da pošalje. Svakog dana bilo je sve gore, svuda su ostajali pisani tragovi, što je sasvim dovoljno da se ostalima da ideja šta da rade kada negde sretnu nekog od nas.

S obzirom na sve, da li ste zadovoljni drugim delom serijala „(Ne)moć države“?
– Naravno, uvek mislim da može bolje. Ipak, zadovoljna sam jer smo posao uradili onako kako sam planirala. Pretnje nisu uticale na nas u smislu da razmišljamo šta može da nam se desi.

Jesu li ove pretnje opterećenje za vaše saradnike?
– Svi znamo u šta se upuštamo, šta smo odlučili da radimo i šta može da se desi. Međutim, svi mi koji radimo emisiju „Insajder“ ali i ostali novinari sa B92, isto tako svesni smo toga šta je naš posao. U skladu sa tim se i ponašamo.

Da su urednici odlučili, iz razloga bezbednosti, da ne emituju drugi deo, da li biste bili razočarani?
– Nikada mi se nije desilo da nam je neko rekao: „To ne može da ide tako“ . I ranije je bilo raznih pritisaka na rukovodstvo naše kuće ali su oni uvek stajali iza svojih novinara. Na primer, kad smo radili serijal o tajkunima. Mene niko nije pozvao, ali urednike su zvali, povlačili su reklame. Nekoliko puta čak nismo znali šta se sve urednicima dešava. Tek posle završenog serijala rekli su šta je sve bilo. Takva njihova odluka da nas ne obaveštavaju o pritiscima koje imaju, u stvari je najveća podrška za nas koji radimo „Insajder“.

Nije prvi put da vam prete. Gledate li na to kao na nešto što ide uz profesiju?
– Na B92 dobijamo preteća pisma na mejl ili iseckana slova iz novina u prelepljenoj koverti Infostana sa porukom: „Ubiću ti...“ ne znam šta. Ja sam to bacala, dok mi nisu rekli kako bi bolje bilo da sve to stoji kod našeg advokata. Nekad mu neka pisma dostavim, a neka ne. Kada smo radili serijal „Tragom Ratka Mladića“ pretili su mi tako što su me zvali na mobilni. To je bio prvi put da smo prijavili pretnju. Osoba je identifikovana, ali nisam želela ni da znam ko je u pitanju.

Pod zaštitom ste policije, koliko se osećate bezbedno?
– Nisam se ja tu ništa pitala, niti smo mi tražili policijsko obezbeđenje. I dalje mislim da to ne rešava problem. Šta će sada, svima da daju policijsku pratnju, obezbeđenje? Meni je samo iskomplikovan život. Mislim da je policija svesnija od nas kolika nam opasnost preti. Ali, očigledno ni država tu ne može mnogo da uradi. Ovo je prvi put da moram da radim svoj posao uz policijsko obezbeđenje i to jeste najveći problem za ovu državu, jer izgleda da 2009. godine u Srbiji novinari koji samo rade svoj posao nisu bezbedni. Iskreno, nadam se da će to kratko potrajati.

Da li je policija tražila uvid u vašu poštu, imejl, da prisluškuju vaše telefonske razgovore?
– Nikada ne bih pristala na to. Doduše, možda oni i to rade, ali ne znam ništa o tome. I bolje da ne znam.

Koliko vas ova atmosfera podseća na vreme uoči ubistva Zorana Đinđića, kada su neki mediji vodili linč-kampanje protiv njega?
– To uopšte nije bilo bezazleno. Radili smo emisiju o tome i onda su mene i B92 svi ti mediji - između ostalih i NIN - pljuvali. Zaista, ne mislim da su svi novinari svesno učestvovali u tome, ali kad lavina krene i kada je to sinhronizovana kampanja u više novina, pitam se šta je to onda ako ne poziv na linč!? Ali ljudi su se, čak i novinari koji su pisali kolumne protiv nas, sada poneli drugačije. Traže zaštitu B92 i tima „Insajdera“. Postaju svesni posledica. U tom smislu nešto se promenilo u Srbiji.

Da li ste zatečeni podrškom NUNS-a, UNS-a, predsednika Republike, ministara i svekolike javnosti?
– Bila sam iznenađena! Jedino me nervira što se sve okrenulo tako da sam ja postala tema, što je potpuno pogrešno. Očekivala sam da i ostali novinari istražuju. Volela bih da postoji ta vrsta takmičenja u Srbiji. Dobro je da su svi ti ljudi, od predsednika Tadića pa nadalje, rekli da je dosta više nasilja i pretnji. Mi smo samo objavili informacije do kojih smo došli po zakonu o dostupnosti informacija I uradili analizu. Sada je država na potezu.

Ekstremni navijači nastavljaju sa pretnjama, šta to govori?
– Oni su svesni da njima niko ništa ne može, čak ni država. Međutim, verujem da sada imaju problem, bar sa komšijama. Jer javnost zna njihova imena, videla je njihove fotografije i zna za šta su sve osumnjičeni. Možda su zbog toga toliko besni.

Nervira vas ta vrsta kukavičluka?
– Svima je bilo ponuđeno da odgovore na pitanja i da pogledaju materijal pre emitovanja, kako bi se uverili da prilikom montaže nisu izvučeni iz konteksta. Tako radimo jer su nas pojedine stranke optuživale da se u „Insajderu“ prilikom montaže sagovornici izvlače iz konteksta. To je netačno.
Primećujete li da se u upravama klubova menja stav prema nasilnicima među njihovim navijačima?
Uprava „Partizana“ zvanično je poslala dopis u kome odbijaju da učestvuju u emisiji o ekstremnim navijačima. A uprava „Crvene zvezde“ je izabrali Marka Nikolovskog, svog portparola koji je bio jedan od sagovornika u poslednjem „Insajderu“.

Da li vam smeta što vas jedni uzdižu u nebesa, a drugi vuku po blatu i poručuju vam da kupite krst i sanduk?
– To me strašno nervira! Veći deo javnosti ističe da sam hrabra dok postoje i oni koji smatraju da radim za nekog. U svemu tome, u Srbiji ne postoji rasprava da li je nešto dobro istraženo i da li je emisija dobra ili ne, nego je uvek neka teorija zavere. Zašto baš sada ta tema, i slične gluposti. Pa zato što je slučajno ubijen strani državljanin u centru Beograda. Eto zato.

Posle svega, mogu li ekstremni navijači očekivati da ćete popustiti ili će biti i trećeg dela serijala?
– Nema šanse! Tek sada neću da posustanem! Napravićemo serijal ne od tri već od sedam emisija, zato što je ovo prava tema i što ovaj društveni problem mora da se reši. Setite se, posle ubistva Brisa Tatona političari su se utrkivali ko će dati oštriju izjavu u osudi zločina i na tome je ostalo. Pa čak je i predsednik Srbije tada rekao da je borba protiv huligana i ekstremista važnija za Srbiju od ulaska u Evropsku uniju.

Objavljeno 17. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN broj 3077

Wednesday, December 09, 2009

Novinarstvo i nemocna drzava

Pokretna meta


Dužnost države je da hitno utvrdi ko stoji iza napada na Brankicu Stanković i odgovorne izvede pred lice pravde

Srbija je zemlja u kojoj novinare ubijaju. Još gore, Srbija je zemlja u kojoj su nalogodavci i ubice Dade Vujasinović već petnaest godina na slobodi. Ni 10 godina nije dovoljno da se pronađu i osude nalogodavci i ubice Slavka Ćuruvije, vlasnika „Dnevnog telegrafa“. Isto je i sa Milanom Pantićem, dopisnikom „Večernjih novosti“ iz Jagodine, koji je pre više od osam godina ubijen „na zadatku“. U poređenju sa kolegama, Dejan Anastasijević, novinar „Vremena“, imao je sreće jer su mu dve bombe demolirale stan, ali on i njegova porodica nisu povređeni. Policija, tužilaštvo i sudovi zatajili su i ovaj put.

Sada je na meti Brankica Stanković, autorka emisije „Insajder“. Besni navijači i vođe pod bojama, pre svega, fudbalskih klubova Crvena zvezda, Partizan i Rad, prete joj likvidacijom, klanjem, silovanjem, mučenjem, batinanjem. I ne samo na Internetu (Facebook, Youtube) nego i na ulici – grafitima i na utakmicama grupnim pokličima punim mržnje. Njen „greh“ je što je 3. decembra u svojoj emisiji skinula velove tajne sa takozvanog fenomena bezimenih navijača koji seju strah, nasilje i smrt.

Za svakog od njih: Đorđa Prelića, Aleksandra Vavića, Majka Halkijevića, Alena Kostića, Branislava Penčića, Velibora Dunjića Velju, Uroša Avramovića, Dražena Dragaša Dražu ili „Lurča“, Marka Vučkovića „Mareta“ ili „Komandanta“, Duška Vujičića, Dejana Majstorovića, Marka Gusića, Dragana Supurovića, Vladimira Kovačevića, Nikolu Vidovića, Srđana Rajkovića u „Insajderu“ su navedena krivična dela za koja se terete, ukupno 289. Tu su iznude, otmice, teške krađe, nasilničko ponašanje, prodaja opojnih droga, nanošenje teških telesnih povreda, pa i pokušaj ubistva ili čak ubistva.

„Međutim, te krivične prijave MUP-a do danas uglavnom nisu procesuirane do kraja ili su na nivou Tužilaštva odbačene ili podignute optužnice, ali sudski postupci traju godinama. Rezultat je da za sva ova teška krivična dela nema pravosnažnih presuda“, otkrila je između ostalog, Brankica Stanković u emisiji dodajući poimence institucije, tužioce i sudije koji su u ime naroda bili dužni da rade svoj posao najbolje što mogu.

Brankica Stanković je zbog toga suočena sa pretnjama koje, nažalost, nisu prazna priča. Jer, izrekle su ih osobe kojima nije problem da se na beogradskih zidovima zgrada hvale ubistvom: „Mi smo huligani, ubice Brisa Tatona svaki mrtav Francuz neka jede govna“.

Zbog toga ohrabruje što je policija već privela sedam osoba zbog sumnje da su pretili autorki „Insajdera“.

Država ne sme da bude slepa pred nasiljem koje se iznova sprovodi i da dozvoli da novinari koji tragaju za istinom postanu pokretna meta.

Objavljeno 10. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN broj 3076

Wednesday, December 02, 2009

Tim Džuda, novinar i publicista

Jugosfera - tržište bez barijera

Jugosfera nije projekat, već fenomen koji iz dana u dan postaje sve značajniji. To je praktična, svakodnevna regionalna saradnja ljudi koji, uprkos svemu što je bilo, shvataju koliko toga mogu zajednički da postignu

Britanski novinar i publicista Tim Džuda ponovo je u Beogradu. Prašina koju je podigao tekstom „Ulazak u jugosferu“ (u britanskom nedeljniku „Ekonomist“) nikako da se slegne. Naprotiv, interesovanje za zapadni Balkan i jugosferu raste. Zamah celoj priči usledio je nedavno, kada je Džuda u uglednoj The London School of Economics and Political Science predstavio još jedan rad „Jugoslavija je mrtva, živela jugosfera“ (LSEE – Research on South Eastern Europe, European Institute).

Iako je planirano, nažalost, ovaj rad nije bio dostupan učesnicima okruglog stola „Ekonomska saradnja na prostoru bivše Jugoslavije – mogućnosti i izazovi“ (30. novembra) gde je Džuda bio uvodničar jednog panela. On je govorio o jugosferi, terminu zbog koga se digla sva ta prašina i zbog koga Evropska unija sada, s nešto više pažnje, gleda šta se to menja u svakodnevici onih koji su uz mnogo prolivene krvi rasturili zajedničku zemlju - Jugoslaviju.

Photo by: Branko Belić

Posle svega što ste čuli na skupu, kakvi su vam prvi utisci?

- Laknulo mi je. Kada sam prošle srede predstavljao u Londonu poslednju studiju, nekoliko ljudi u publici nije baš bilo prijateljski raspoloženo. Govoreći o ovom regionu zastupali su ideje koje su pet, šest, možda i deset godina stare. Ideje koje su zastarele. Pomislio sam da sam, možda, sve pogrešno shvatio. Ovde sam dobio potvrdu da to nije tako. Ljudi ovde još snažnije govore ono što sam i sam rekao.

Došlo se do toga da je nekadašnje, jugoslovensko, tržište zapravo prirodna stvar?

- Tačno. Pre nekoliko godina to je bilo nezamislivo, jer su ljudi još bili uhvaćeni u neku vrstu ponosne, nacionalističke faze. Sada, i to je očigledno, postoji spoznaja da su domaća tržišta - srpsko, hrvatsko, slovenačko - patuljasta, neko je rekao mikroskopska, i da im je potrebno veće tržište, da je potrebno da sarađuju, da rade zajedno. Fantastično je koliko je zajedničkog nabrojano. Drago mi je što se na ovom skupu o tome razmišlja kao o komparativnim prednostima koje treba iskoristiti.

Dakle, za pravi uspeh potrebna je regionalna saradnja, tržište bez barijera?

- Šta možete da uradite na nacionalnom tržištu od 600 hiljada, dva miliona ili čak sedam miliona ljudi? Region ima oko 20-22 miliona i mislim da poslovni ljudi odlično shataju razliku. Imate hrvatske proizvode ovde, sprske tamo i mislim da je ta razmena stvarna, svakodnevna, praktična. To nije više samo privatna stvar, sada imate predsednike država, Borisa Tadića, Stipu Mesića, koji to javno kažu. Potpredsednik srpske vlade Mlađan Dinkić takođe je o tome govorio na okruglom stolu.

Šta je jugosfera, projekat?

- Jugosfera nije projekat, već je fenomen koji iz dana u dan narasta i postaje sve značajniji. To je praktična, svakodnevna regionalna saradnja ljudi koji, uprkos svemu što je bilo, shvataju koliko toga mogu zajednički da postignu. Ako bismo jugosferu smatrali projektom, bojim se da bi se našlo dosta ljudi koji bi u tome videli zaveru da se obnovi stara Jugoslavija. Hrvati su jako osetljivi na to i čuo sam mnogo prigovora na samu reč jugosfera. Međutim, značajno je što njima smeta samo ime, a ne ideja koju jugosfera predstavlja.

Možda inicijativa?

- Ne bih rekao ni da je inicijativa, jer to nije nešto što je sada pokrenuto. Jugosfera je reč koju sam smislio, koja simboliše, konkretizuje, proces koji ovde već godinama traje, a koji do sada nije imao ime. Nije mi bila nameru da provociram ili ismevam nekog.

To je samo reč i lako može da se zameni nekom drugom.

- Tačno. Bitno je da je ta reč, jugosfera, pobudila interesovanje. Međutim, čini mi se da tekst u „Ekonomistu“, bez te reči, verovatno niko ne bi ni primetio. Ovako, sve je drugačije.

Dakle, šta su stvarne prepreke ovom procesu?

- Najveću prepreku, najveći problem vidim u eventualnoj destabilizaciji Bosne. Čak mislim da ni Kosovo nije tako velika pretnja. Dakle, ukoliko se Bosna destabilizuje, ili dođe do konflikta, ceo region bi se vratio nekoliko godina unazad.

Približavanje Evropskoj uniji vidite kao kočnicu ili podsticaj jačanju jugosfere?

- Mislim da je od pomoći. Pogledajte kako su strukturisani fondovi. EU je odvojila 600 miliona evra za ovaj region, a Evropska banka za obnovu i razvoj, Evropska investiciona banka i Svetska banka odvojile su, približno, još toliko. Prednost se daje zajedničkim projektima. Velikim energetskim projektima, ekonomskoj kooperaciji, rekonstrukciji itd.

Kakav uticaj svetska ekonomska kriza ima na razvoj jugosfere?

- To je neobično. Poslužio bih se rečima Hidajeta Hide Biščevića, šefa Regionalnog saveta za saradnju, koji smatra da je globalna kriza iskristalisala, fokusirala naše misli.


Objavljeno 03. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN br. 3075