Thursday, August 30, 2007

Knjiga o nama

Zemlja bez heroja

Duhovito i posprdno, Dragoljub Ljubičić Mićko ponovo je zavirio s one strane žice Nacionalnog parka Srbija da bi otkrio šta se dogodilo sa herojem prethodne epohe – zapostavljenim građaninom

Najpodesnije mesto za razmišljanje o herojima i antiherojima srpskog društva je zoološki vrt. Dovoljan je sasvim mali podsticaj da ispred kaveza sa majmunima, pod bronzanim pogledom Samija, u ljudima poput Dušana Kovačevića, Ratka Božovića, Mirjane Bobić-Mojsilović, Boba Živkovića, iznenada, ničim izazvan, proradi homo ludens.

Poziv na igru, smeh i razmišljanje ovaj put je došao od Dragoljuba Ljubičića Mićka, koji je u knjizi “Nacionalni park Srbija 2 – POLUSMAK POLUSVETA” otkrio da ovde ništa, čak ni smak probisveta, ne može da se dovede do kraja. Ta polovičnost zapravo je najstrašnija posledica Izbornog Udara (5. oktobra) i u kombina
ciji sa usavršenim mehanizmima naplate države, uništila je volju i duh zapostavljenog građanina.

“Za tog heroja nije bilo mesta u knjizi. I to nije slučajno. Metamorfoza je poništila zapostavljenog građanina (Trinaestus prasus) kakvog pamtimo iz prvog dela, pretvorivši ga u antiheroja – vaspostavljenog plaćanina (Razbienus kasicus prasicus)”, kaže autor Dragoljub – Mićko Ljubičić, nagovarajući sve da se zagledaju u svoj komšiluk, stan, radno mesto, u svoj novčanik.

“Videćete da nismo više zapostavljeni. Sada smo u centru zbivanja – stalno nešto samo plaćamo. Rekao bih da smo iz jednog zla uskočili u drugo. Možda se ovo drugo zlo lakše trpi, ali ne vidim nikakve pozitivne posledice tog plaćanja, niti svemu tome vidim kraj.”

Mitskog heroja, onako kako su ga Grci doživljavali, Srbija nije ni imala.

“U antici, heroj se nalazio negde između bogova i ljudi. Pitagorejci su smatrali da sama reč dolazi od erosa, ljubavi, te životne energije koju su slavili, pronosili, čuvali i za koju su se na kraju i žrtvovali”, kaže Čedomir Čupić, profesor političke antropologije, naglašavajući da savremeni heroj – građanski hrabar čovek – mora biti mudar, promišljen i bez one prekomerne doze bezumnosti koja vodi junaka.

“To je čovek koji ima razvijen osećaj odgovornosti, koji zna da stiče, održava i brani slobodu. On je uvek spreman da se zalaže za dobro u društvenom i političkom životu i nikad, apsolutno nikada, ne bi smeo da se upusti u zlo i zločin. On ne može biti potpuno zatvoren, uvučen u sebe i samozadovoljan. On je čovek dijaloga, tolerancije i deli sa drugima sve što je bitno i vredno a da u tome ne oseća da je gubitnik.”

Ono što je beskrajno dopadljivo u “Nacionalnom parku Srbija 2” najbolje je definisao prof. Božović, sociolog kulture, primetivši da se ovde nema posla sa humorom koji se pretvorio u umor, već sa pravim, lekovitim smehom.

Međutim, mimo te zdrave posprdnosti i duhovitosti (proistekla je iz prisustva a ne odsustva duha), Mićko pokazuje i samilost, naročito kada opisuje novonastale vrste, poput Finog i Uglađenog Jako prepredenog bankara, Nastranog investitora, EUroopičenog urologa, Prevejanog perača para.

“Fenomenalno je to što su detektovane sve najjadnije pojave tranzicije, tog galimatijasa koji usisava sve. Naravno da je u liku podmlađenog medijskog mogula prikazan taj ogroman uticaj koji mediji imaju ne samo na ono što zovemo javno mnjenje, nego i na idole naše javne scene. Ova knjiga nas sprečava da zaboravimo ko smo, kakvi smo, šta smo sve prošli, i kako smo ipak ostali manje-više normalni”, kaže književnica Mirjana Bobić-Mojsilović,
naglašavajući da u svoj toj sprdnji sa našom realnošću, autor ima jednu dozu ljubavi čak i za najdegenerativnije vrste kao što su: političko-ugostiteljski srpski biznismen (Smradus drpus camionus), kriminalizovani pendrektualac (Crimos pendrectualus), razgologužena prosvetiteljka (Profus dupetaria) itd.

Zarad dodatne erupcije smeha, svaki čitalac uz knjigu dobija i CD sa izmišljenim intervjuima. Mićko je i ovaj put iskoristio sve svoje glasovne mogućnosti. Koliko će se smejati svi oni violentni tipovi koji su 90-ih godina nametani kao mitski heroji celom Nacionalnom parku Srbija, ne može da proceni ni sam autor, ali dobro je da bar oni koji su ih izmišljali pročitaju/preslušaju bar sledeći odlomak iz posmrtnog govora sa Kašikarine sahrane:

“Bio si heroj, pravi hrišćanin, znači, voleo si da kokaš Ujke i Turke, a znači samo izuzetno binaSr, ali samo ako je baš mnogo jeo vnago i, znači, ako je cinkario...”.

Da u Srbiji nema i ne može biti heroja smatra i sociolog Olivera Preradović. “Za junaka su dovoljne izuzetne okolnosti, uglavnom neka vrsta krize u kojoj bi on mogao da pokaže svoje sposobnosti. U visokoideologizovanim društvima, kao što smo mi bili u vreme socijalizma i 90-ih, oni postaju proklamovani heroji koji, srećom, ne traju dugo, zato što nemaju suštinsku sadržinu. Da bi neko postao heroj, potrebno je mnogo više”, objašnjava Preradović naglašavajući da su svi ti vitezovi asfalta, kvazičuvari srpske epske tradicije bili samo, istina vrlo pogubni, idoli očajne omladine koja nije imala ništa i koja je umela samo da “balavi na sisate žene, besna kola i kajle”.

U zemlji gde žene za najseksepilnijeg političara biraju ministra Velju Ilića nema ni modela srpskog antiheroja.

“Imamo samo izdajnike – i oni su fuj, bljak, i strane plaćenike”, kaže Ljiljana Gavrilović iz Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti, pojašnjavajući da u ovu grupu spada “svako ko ima ideju da misli svojom glavom i da mu mozak služi zato da ga upotrebljava. Zašto je to tako? Jer oni ne poštuju tradiciju, sve one autoritete, od Svetog Save do Velje Ilića ili nekog tamo partijskog sekretara. I na sve to još imaju poriv da prave iskorake. Najveći problem sa ovim ’antiherojima’ jeste što hoće nešto da menjaju, i to ne samo sadašnjicu nego i one iluzije koje imamo o mitskoj prošlosti, tzv. zlatnom dobu šljive.”

Karadžić, Mladić nikako ne mogu biti (mitski) heroji jer poseduju neviđenu dozu sebičnosti i kadri su da svoj narod drže kao taoca, umesto da se za njega dobrovoljno “žrtvuju” odlaskom u Hag.

“Heroj se ne plaši da izađe u svet i, ako treba, da stavi sebe na žrtvenik ideala. Kukavice se kriju. Kukavicama ne pada na pamet da se brane od optužbi”, kaže Čupić dodajući da dobrovoljni odlazak u Hag u slučaju Šešelja, tog skandal-majstora srpskog političkog života, nije potvrda njegovog herojstva, jer se njegovi pravi motivi ne znaju.

Tekst je objavljen 30. avgusta u NIN-u br. 2957

Posebno se zahvaljujem:
Urosu Matovicu, studentu etnologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu
Radmili Stankovic, novinarki NIN-a