Saturday, April 02, 2011

Bahatost srpske elite

Sve je to narod pozlatio!

Osim nezakonitog, koje se retko kažnjava, rasipanje para poreskih obveznika u Srbiji može biti čak i – zakonito

Sve što je u belom svetu neverovatno, u Srbiji je moguće. Recimo, Milanko Obućina vratio je novčanik sa sve 4.200 evra iako se hrani u sjeničkoj narodnoj kuhinji i tablete za srce secka na četvrtinke da bi njemu i ženi što duže trajale. I nije taj Milanko jedini. Što je država siromašnija, poštenih pronalazača kao da je sve više. U februaru se čulo za Bojana Jovina i Irenu Maletić koji su u tržnom centru Delta siti zaboravljen geltašn sa 3.000 evra vratili jer deci valja primerom naučiti šta je lepo vaspitanje! A stereotip o pokvarenom policajcu građanima je “pokvario” Dragan Nikolić koji je na bankomatu hotela Park vratio vlasniku svesku ispisanu na ruskom jeziku u kojoj je bilo ni manje ni više nego 8.000 evra.

Politički antropolozi tvrde da ovo nije pitanje ljudske prirode jer ona traži najjače i najefikasnije puteve da do nečega dođe, već porodičnog vaspitanja. Zbog tih ubogih i poštenih, koji ne shvataju da je kraduckanje OK, bahatost srpske elite sve više nervira građane. I ove godine gledalo se i slušalo o raskoši simbioze politike i novca na Biznis forumu na Kopaoniku.

Švajcarski ambasador Ervin Helmut naglas je primetio kako je ovaj srpski u zasenak bacio pravi Davos, a skandinavskog diplomatu je živciralo što se sa energijom bahate iako skoro niko od forumaša nije našao vremena da noću skija. Uprkos pokušajima, javnost ni ovog puta nije od organizatora - Saveza ekonomista Srbije i Udruženje korporativnih direktora Srbije - saznala koliko je skup koštao i koliko je od tih, po grubim procenama, 250.000 - 300.000 evra išlo direktno iz džepa poreskih obveznika. A verovatno da jeste, osim ako premijer i sva ta sila državnih činovnika nije sama, od svojih zarada, platila put, smeštaj i sve što su pojeli i popili
.
Ili, kako objasniti ministru da je u zemlji sa oko 700.000 apsolutno siromašnih neukusno javno hvaliti se kako ga tast toliko voli da mu je kupio sat od 15.000 evra (!?). I da je baš, baš blam što ga je kamera uhvatila kako se štrecnuo (možda iz straha za sat, a možda i iz pristojnosti) te je časovnik u džep turio pre nego što se rukovao sa predsednikom Republike i partijskim mu vođom. A šef države je skroman i na razmetljivu rasipnost osetljiv čovek. Čak nema ni stan, ni auto na svoje ime, što lepo piše u imovinskoj karti Borisa Tadića na www.acas.rs. Međutim, to predsedniku ne smeta da ga odnedavno voze službenim mercedesom koji je plaćen 620.000 evra. Ako je verovati medijima. Da li je ova kupovina hir ili nužnost utemeljena u realnoj proceni bezbednosnih rizika teško je utvrditi, jer da podsetimo, Tadić je prvi čovek države u kojoj je moguće, usred bela dana, na ulazu u zgradu Vlade, likvidirati premijera. Još je Imanuel Kant objasnio da je želja za moći čudovišna i duboko ukorenjena u ljudskoj prirodi. Ona lako iz slavoljublja prelazi u vlastoljublje koje kod „obolelog“ stalno treba pothranjivati darovima. U Srbiji to darivanje postaje problem jer oni koji su najbliže vlasti potegnu za javnim sredstvima koja bi vlast morala pravično da raspodeljuje. A kada se budžetski darovi (novac, uticaj, direktorske pozicije i one u upravnim i nadzornim odborima javnih preduzeća) čine samo „prijateljima“ i „saradnicima“, onda vlastoljublje mutira u gramzivost. Kod gramzivih ljudi nema empatije i nimalo ih nije briga u kakvoj su situaciji i građani i država sve dok je njima dobro.

Gramzivih, bahatih i rasipnih je u parlamentu, državnim institucijama, javnim preduzećima, pravosuđu ... očigledno više nego što građani mogu da podnesu. To je došlo dotle da se na protestu „Ustaje Srbija“, 25. marta na Trgu Nikole Pašića, okupilo više od 10.000 građana. A sve kako bi podržali nastavnike, medicinske sestre, lekare, policajce i zaposlene u pravosuđu koji već mesecima traže da sa Vladom, a ne kao onomad sa predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda, razgovaraju o svom materijalnom položaju i statusu. Očajni, zbog neispunjenih obećanja, sindikalci su predali pismo na pisarnici Predsedništva Srbije, u kome, između ostalog, piše: „Srbija se probudila, a predlažemo Predsedniče i vama da to hitno uradite“.

Jasnije od toga ne može biti, a ko ne veruje kakva nam je vlast, neka čita (i plače) uz, recimo, Izveštaj državnog revizora o trošenju budžeta za 2009. godinu (1336 strana). Crno na belo tu je objašnjeno zašto su podnete prekršajne prijave protiv 14 vladinih službenika. Od ukupno sedam nadziranih ministara, četvorica su nešto zabrljala. Poimence, to su Saša Dragin, ministra poljoprivrede; Milutin Mrkonjić, ministar za infrastrukturu; Žarko Obradović, ministar prosvete i Rasim Ljajić, ministar za rad i socijalnu politiku. Ukoliko sud utvrdi da prekršaji postoje, slede kazne - od 5.000 do milion dinara. Jeste da je, do sada, po prijavi revizora jedino Predrag Bubalo, ministar trgovine u vladi Vojislava Koštunice, pravosnažno osuđen za nenamensko trošenje budžeta 2008, ali dobro je da se i javnost i političari navikavaju na činjenicu da za propuste u radu na kraju i ministri moraju da plate – makar i samo 50.000 dinara!

Godišnji izveštaj o radu Agencije za borbu protiv korupcije donosi, između ostalog, podatke o javnim funkcionerima i predmetima koje je obrađivalo Odeljenje za rešavanje o sukobu interesa.
Ukupno 2.012 funkcionera vrši 4.489 funkcija. Na lokalnom nivou, 109 funkcionera vrši jednu, 128 ima dve, 137 tri, a dva funkcionera vrše istovremeno pet javnih funkcija. Na pokrajinskom nivou četiri obavljaju jednu, 20 dve, i jedan funkcioner ima tri funkcije. Na republičkom nivou njih šest obavlja jednu funkciju, 69 istovremeno vrši dve, a petoro ima tri funkcije.
Na portalu Pištaljka 21. marta objavljen je tekst „Čovek sa šest funkcija“ koji je posvećen Dušanu Nikeziću, savetniku premijera Cvetkovića. „Zakonom je sve legalizovano i sve se može. To vidimo od trenutka kada je usvojen Batićev amandman koji je uspeo da spasi vladajuću koaliciju tako što je, recimo poslanicima (zakonodavnoj vlasti) omogućio da istovremeno budu i predsednici opština (izvršna vlast). Ako, i samo ako je osoba podobna i namerna da služi interesima vladajuće koalicije može da beskrajno gomila funkcije u upravnim, nadzornim odborima i državnim institucijama. I ti neki u ovoj zemlji mogu da radi šta hoće i još da nam se svima smeju u brk“, smatra Marijana Milosavljević, koordinatorka Pištaljke kojoj je od jula prošle godine više od 700 građana prijavilo korupciju. U interesu javnosti, Agencija za borbu protiv korupcije je u odgovorima za NIN, između ostalog, pojasnila da se shodno zakonu o agenciji „učešće u radnim telima, koja se formiraju za obavljanje poslova u pojedinim segmentima javne uprave, ne smatra javnom funkcijom“, kao i da je „učešće u radu radnih tela obavljanje poslova u radnim telima oblik obavljanja poslova iz delokruga rada javnih funkcionera“. Uprkos svim nedostacima zakona, za Jovicu Zarkulu Agencija je nepobitno utvrdila da je u nedopustivom sukobu interesa.

On je u isto vreme državni sekretar Ministarstva infrastrukture, poslanik u vojvođanskoj skupštini i vršački odbornik. Pošto je ignorisao upozorenje, Agencija je zatražila razrešenje ovog funkcionera koji mesečno „zarađuje“ oko 250.000 dinara. Zarkula se žalio, Odbor Agencije je žalbu odbio, ali tu nije kraj jer on može povesti upravni spor. Nešto istine, ne baš tako malo, nađe se i u novinama gde piše da 713 upravnih odbora državnih firmi ima previše članova i da mnogi nemaju nikakve veze sa delatnošću preduzeća. Šampioni glomaznih odbora su Republički zavod za zdravstveno osiguranje (21 član), Fond za penziono i invalidsko osiguranje (20), Direkcija za građevinsko zemljište i izgradnju (14), Beogradske elektrane (13), Parking servis (12)... Ako je verovati kontroli budžetske inspekcije Ministarstva finansija, posebno bi bilo zanimljivo ko će odgovarati što je Fond PIO u poslednje tri godine davao donacije u vrednosti od preko 165 miliona dinara, kada je praktično sve vreme pred bankrotom.


Međutim, ni sindikalna borba se ne isplati svima podjednako. Kako je Tomislav Živanović, predsednik Sindikata prosvetnih radnika „Nezavisnost“, sam na televiziji rekao da mesečno zarađuje oko 1.500 evra. Čačkajući dalje, jedan beogradski dnevni list otkrio je i da Branislav Pavlović, vođa Sindikata obrazovanja, ima platu od 80.000 dinara, što je gotovo ništa u poređenju sa 138.000 dinara mesečnih prihoda Branislava Članka, čelnika UGS „Nezavisnost“ i 142.000 dinara Ljubisava Orbovića, prvog čoveka Saveza samostalnih sindikata.


„Srbija ima velikih problema sa rasipanjem javnih sredstava, ali je teško izdvojiti jednu oblast kao najproblematičniju. Za početak, treba reći da tu nije uvek reč o nezakonitom ili nenamenskom trošenju budžetskog novca, već o rasipanju koje može da se dešava u zakonskoj formi. Na primer, ako imate profitabilna javna preduzeća-monopoliste koji se oglašavaju, sponzorišu ili sprovode nabavke nepotrebnih usluga, to može i da se učini po zakonu, ali je rasipanje novca“, kaže Nemanja Nenadić, programski direktor Transparentnosti Srbija i dodaje da je zakonito i rasipanje kada se preko potrebne mere povećava broj zaposlenih u javnim ustanovama i administraciji. Potpuno isti efekat ima i neubiranje javnih prihoda, donošenje zakona koji stvaraju ogromne troškove primene u budućnosti.

Poput zakona koji omogućava konverziju prava na korišćenje građevinskog zemljišta u pravo svojine, iako će dobar deo tog zemljišta morati da bude vraćen kroz restituciju, jednog dana. On tvrdi: „Ponekad je i odsustvo manjih ulaganja rasipanje mnogo većeg budžetskog novca – kao, na primer, kada svedete budžetsku inspekciju i internu reviziju na nekoliko ljudi, a od njih se možete nadati da donesu velike uštede u budžetu, kada zbog manjka ljudstva državni organi ne mogu da izvrše u roku svoje zakonske obaveze, kada državni organi, građani i privreda troše tone papira i sate igrajući se poštara, umesto da komuniciraju elektronskim putem.“
Još više problema otvoriće se kada o predlogu zakona o finansiranju političkih partija bude odlučila Vlada, a zatim narodni poslanici. S obzirom na to da je i Slobodan Homen, državni sekretar u Ministarstvu pravde, nedavno rekao da bi „lično više voleo da država plati političke stranke nego da one nalaze sredstva tako što čine koruptivna krivična dela“, može se očekivati da će stranke imati jako malo sluha za građane i krizu, a da će svoje napore usredsrediti na to da se udvostruče budžetska izdvajanja za njihovo finansiranje.

Nažalost, ispada da osiromašena Srbijica u državnom vrhu ima previše onih koji se pouzdaju da će narod sve njihove interese i interese poslovnih, stranačkih i ko zna kakvih „prijatelja“ pozlatiti. I malo je nade da će oni, ko god bio na vlasti, sami od sebe promeniti sve dok ih neko propisno ne zastraši, bilo evropskim standardima bilo narodom i g***njivom motkom.
Objavljeno 31. marta 2011. godine u nedeljniku NIN br 3144. Gotografija preuzeta sa www.mercedes-benz.com.tr

No comments: