Thursday, May 27, 2010

Mlađan Dinkić, ministar ekonomije i regionalnog razvoja

Svi smo u kandžama satelitskog skandala!

Naš sagovornik Mlađan Dinkić, ministar ekonomije, inače, najglasniji u napadima na Prvoslava Davinića, svog bivšeg partijskog druga i eksministra odbrane SCG, za NIN je odvojio „petnaest minuta“ koji su se pretvorili u ceo sat uzbudljivog i, nadamo se, za čitaoce NIN-a zanimljivog razgovora o „satelitskom skandalu“. Ako je nešto zajedničko Dinkiću i Daviniću to je što nisu tražili intervjue na autorizaciju čemu nova politička elita skoro, po pravilu, pribegava. Taj gest može se shvatiti dvojako: da su sagovornici mirne i čiste savesti ili da se, jednostavno, veruje našem nedeljniku.

Postoji svedočenje Naoma Zafririja pred Međunarodnim arbitražnim sudom u Parizu koje kaže da ste vi samoinicijativno kontaktirali izraelsku ambasadu i počeli pregovore oko ove priče o satelitu.
- Bio sam protivnik tog ugovora, za njega sam prvi put saznao iz medija. Čak se sećam da je jedno vreme Davinić poricao da je potpisao ugovor, pa se tek kasnije saznalo da jeste, jer niko nije imao taj dokument, niko ga nije video.

Jeste li vi videli taj dokument? Imate li kopiju tog dokumenta?
- Ne. Prvi put sam za njega čuo u novinama...

Kada?
- Čini mi se da je to bio avgust 2005. godine kada sam prvi put čuo za to. I imajući u vidu da je Davinić u to doba napravio čitav niz propusta i da je po mom mišljenju dopustio da Crnogorci u Ministarstvu odbrane vode finansije, zvanično i javno tražio sam 1. septembra njegovu smenu. Davinić je 9. septembra podneo ostavku.

Da li je Davinić, između ostalog, podneo ostavku i zbog toga što ste postavili Aleksandra Radovića za pomoćnika u Ministarstvu odbrane za finansije i imovinu?
- Moj osećaj tada, 2005. godine, bio je da Davinić apsolutno ne drži konce u finansijama vojske. Za Radovića sam se odlučio, imajući u vidu da se za vojsku troše srpske pare, a ne crnogorske i da je potrebna neka ozbiljna ličnost koja bi kontrolisala kako se sklapaju ugovori, da li se namenski troši novac, da li se dugovi plaćaju redom dospeća a ne preko reda, pošto je tu bilo svega i svačega. Davinićev rad u Ministarstvu odbrane, u načelu, bio je pravi fijasko.

A šta mislite o pomenutom pismu koje je Imidžsat poslao i u kome se traži isplata prve rate?
- U novembru je Tadić dobio ugovor od Izraelaca, a za petnaestak dana sledi zahtev za isplatu prve rate. Nismo želeli da plaćamo nešto što Srbiji ne treba, onda je krenula arbitraža. Izraelci su je pokrenuli.

Šta se dalje dešava?
- Ambasadorka Izraela Jafa Ben-Ari tražila je sa mnom sastanak, više puta, nakon što su arbitražu pokrenuli Izraelci posle Davinićeve ostavke.

Ko je, sa naše strane, pristao na arbitražu?
- Eee, to ne znam. Treba da vidite u dokumentaciji.

Kada ste se sreli sa izraelskom ambasadorkom?
- Izraelska ambasadorka je tražila zvaničan sastanak sa mnom i održan je 16. februara 2006. godine. Molila me da primim predstavnike kompanije Imidžsat, njih dvojica su bila u pitanju...

Naom Zafriri i Šimon Ekhaus, izvršni šef proizvodnje Imidžsata?
- Da, oni su tražili da ih primim da se vidi da li se može izbeći arbitraža koja je već bila pokrenuta. Sastanak je održan, sa tom dvojicom Izraelaca, 22. marta 2006. ali ja nisam bio na tom sastanku. Njemu su prisustvovali Dejan Mihajlov, sekretar tadašnje vlade i Milica Lašić-Kuturović, sekretar ministarstva odbrane. Uglavnom, na tom sastanku su Izraelci dali predlog da se napravi neka kompenzacija pošto je Ministarstvo odbrane sve vreme, znači nakon ostavke Davinića, tvrdilo da taj satelit njima ne treba jer ne šalje podatke u realnom vremenu nego sa zakašnjenjem od 24 sata i da je to potpuna besmislica.

Postoji li neka odluka ili dokument o tome što govorite?
- Govorim samo ono što sam čuo šta se priča. Vlada je nakon toga formirala jednu komisiju, koju su činili uglavnom ljudi koji nisu na ministarskim nivoima i sastavljena od predstavnika ministarstva finansija, predstavnika ministarstva odbrane, tu je bio javni pravobranilac Milan Marković. Ta komisija je održala samo jedan jedini sastanak sa Izraelcima i to u avgustu 2006. Predlog je bio: ako Izraelci povuku arbitražu, da bi eventualno mogli da razgovaramo o mogućnosti poravnanja ukoliko bi oni ponudili našoj vojsci nešto što njima treba. Međutim, oni su ponudili neku opremu koja je za vojsku bila sporna...

Vatrogasnu opremu i prskalice?
- Da, tražili smo, eventualno, vatrogasna kola, ali na kraju oni to nisu ponudili jer da jesu to je trebalo našem MUP-u.

Šta su još ponudili?
- Ne znam, to treba pitati naše ljude iz vojske. U svakom slučaju, nešto čemu su cene bile naduvane.

Uobičajeno je da se međunarodni sporazumi potpišu na dva jezika i da budu i ratifikovani. A taj sastanak sa Izraelcima, koji pominjete, indirektno je verifikovao nešto što je do tada bilo pravno moguće osporiti i sprečiti arbitražu...
- Apsolutno! Ali, ja nisam pravnik, već, ministar finansija. Moj zadatak je bio da brinem da Srbija ne plaća ako ne mora. Ta vladina komisija nije formirana na bazi predloga ekonomista, nego na predlog javnog pravobranioca koji je zadužen da brine o ovim stvarima o kojima pričate. On ne samo da je dao saglasnost za formiranje ove komisije nego je lično bio i član te komisije. Kao ekonomista nisam morao da razmišljam o pravnim posledicama, jer je javni pravobranilac bio direktno uključen i dao je saglasnost za formiranje komisije.

Rekli ste da ste ekonomista i da niste videli taj Davinićev „ugovor“, ali ulazite u razgovore sa izraelskom ambasadorkom i na neki način duvate Izraelcima vetar u leđa.
- Ne,ne,neeeee!

Podsećate nas na Davinića koji, se, takođe, brani da nije ekspert za anglosaksonsko pravo. I on je, kao i vi, smatrao da će to neke pravne službe prekontrolisati i tek pripremiti valjan ugovor o eventualnom zakupu satelita.
- A šta je trebalo da radim!? Ako imate zahtev ambasadorke da se pokuša mirnim putem... Mogao sam da nemam nijedan razgovor sa njom. Ali to je bio pokušaj da se vidi da li može da se spasi što se spasti može.Jer su pravobranilac i još neki ljudi smatrali da je ugovor koji je Davinić potpisao apsolutno van srpskog zakonodavstva. A u međunarodnim razmerama Izraelci dobijaju arbitražu. Sve vreme smo bili u kandžama tog prvog potpisanog ugovora i sada je potpuna zamena teza bacati svetlo na 2006. kada se već zahuktala arbitraža, a ne na 2005. kada je nastajala ta šteta za državu. I zbog toga bi bilo jako važno, s obzirom na to da je velika šteta za državu, da se otvori opsežna istraga i da svi oni koji su odgovorni za to snose oštre posledice! Ovakvo prepucavanje po medijima kao da ima možda političku dimenziju sada, a nikakvu korist za naše građane...

A gde, po vama, treba tražiti odgovorne?
- Odgovorni su, po meni, oni koji su potpisali.

Čak i ako je potpis stavljen na osnovu odluka Vrhovnog saveta odbrane i Saveta ministara?
- Znači svi koji su učestvovali u potpisivanju. Ne znam ko su svi ti, znam samo ko su formalni potpisnici i oni su sigurno odgovorni.

Mislite li i na sebe?
- Moja odgovornost je jednaka vašoj. Isto smo saznali iz medija. I vi i ja! Prosto odgovornost za potpis mora biti na onome ko je potpisao i na onome ko je dao saglasnost za taj potpis. Republička vlada nije obaveštena a kamoli da je pitana za to. Skandal je u tome što je obaveza od 45 miliona evra očito napravljena da je plati republički budžet, a da ministar finansija nije obavešten. A ja sam bio taj ministar finansija!

- Kako tumačite jučerašnju izjavu predsednika Tadića koji odgovornom smatra i republičku vladu?
Neka se otvore arhive i neka se vidi, ni po babu ni po stričevima, da li je i ko iz republičke vlade imao udela u tom potpisivanju ugovora. Ministarstvo finansija sigurno nije imalo udela.

Da li znate ko je stavio i zašto oznaku državne tajne na ceo slučaj?
- [Ćuti dve, tri sekunde] Ne znam, ali pretpostavljam da je to prvo radio Savet ministara dok je postojao, posle je rađena arbitraža i uvek su ti slučajevi pod oznakom državne tajne dok traje arbitraža...

Ali arbitraža je davno okončana...
- Onda pretpostavljam sekretarijat ili tako neka služba u vladi.

Autori: Lidija Kujunžić i Dragan Jovanović
Objavljeno 27. maja 2010. godine u nedeljniku NIN br 3100

No comments: