Showing posts with label nasilnici. Show all posts
Showing posts with label nasilnici. Show all posts

Thursday, December 17, 2009

Tek sada neću posustati

Pretnje i uvrede ne prestaju, ali Brankica Stanković nastavlja i najavljuje sedam epizoda o ekstremnim navijačima i nemoćnoj državi

Uprkos policijskoj pratnji, a i činjenici da je sedam osoba privedeno zbog internet-pretnji smrću, klanjem, silovanjem, mučenjem, Brankica Stanković, autorka „Insajdera“, nema spokoja. Uvrede, pokliči mržnje sa tribina i pretnje pristižu i posle drugog dela serijala „(Ne)moć države“ emitovanog 10. decembra na televiziji B92.

Brankica Stanković je 3. decembra obznanila imena osoba koje se skrivaju pod navijačkim dresovima „Partizana“, „Crvene zvezde“ i “Rada“, a optuženi su za ukupno 289 krivičnih dela: ubistva, pokušaja ubistva, dilovanje droge, teška razbojništva, krađe... Objavila je i imena tužilaca i sudija zbog kojih sudski procesi traju, kao kod Kafke, u nedogled. Sledeće nedelje dohvatila se ministara, državnih funkcionera, biznismena, dekana koji su nekada bili ili su i sada u upravama klubova.

O tome kako je završiti emisiju pod pretnjama i tolikim pritiskom javnosti Brankica Stanković govori za NIN:
– Strašno je. Non-stop mi zvoni telefon, u proseku na dva i po minuta. Mislim da svako ko je ikada imao moj broj, zove ovih dana. Radili smo u nenormalnim uslovima i u jednom trenutku sam se potpuno isključila iz tih komentara, zato što se približavao termin emitovanja. Veći deo materijala je bio snimljen i pripremljen, ali trebalo je sve to sklopiti. Završili smo tri minuta pre početka emisije.

Jesu li reakcije ekstremnih navijača ipak bile iznenađenje za vas?
– Kada smo odlučili da se bavimo ovom temom, znali smo šta nas čeka, ali nismo očekivali da će se bilo ko usuditi u Srbiji 2009. godine da posle svega javno preti klanjem, ubijanjem i silovanjem. Oni kao da su se takmičili ko će odvratniju poruku da pošalje. Svakog dana bilo je sve gore, svuda su ostajali pisani tragovi, što je sasvim dovoljno da se ostalima da ideja šta da rade kada negde sretnu nekog od nas.

S obzirom na sve, da li ste zadovoljni drugim delom serijala „(Ne)moć države“?
– Naravno, uvek mislim da može bolje. Ipak, zadovoljna sam jer smo posao uradili onako kako sam planirala. Pretnje nisu uticale na nas u smislu da razmišljamo šta može da nam se desi.

Jesu li ove pretnje opterećenje za vaše saradnike?
– Svi znamo u šta se upuštamo, šta smo odlučili da radimo i šta može da se desi. Međutim, svi mi koji radimo emisiju „Insajder“ ali i ostali novinari sa B92, isto tako svesni smo toga šta je naš posao. U skladu sa tim se i ponašamo.

Da su urednici odlučili, iz razloga bezbednosti, da ne emituju drugi deo, da li biste bili razočarani?
– Nikada mi se nije desilo da nam je neko rekao: „To ne može da ide tako“ . I ranije je bilo raznih pritisaka na rukovodstvo naše kuće ali su oni uvek stajali iza svojih novinara. Na primer, kad smo radili serijal o tajkunima. Mene niko nije pozvao, ali urednike su zvali, povlačili su reklame. Nekoliko puta čak nismo znali šta se sve urednicima dešava. Tek posle završenog serijala rekli su šta je sve bilo. Takva njihova odluka da nas ne obaveštavaju o pritiscima koje imaju, u stvari je najveća podrška za nas koji radimo „Insajder“.

Nije prvi put da vam prete. Gledate li na to kao na nešto što ide uz profesiju?
– Na B92 dobijamo preteća pisma na mejl ili iseckana slova iz novina u prelepljenoj koverti Infostana sa porukom: „Ubiću ti...“ ne znam šta. Ja sam to bacala, dok mi nisu rekli kako bi bolje bilo da sve to stoji kod našeg advokata. Nekad mu neka pisma dostavim, a neka ne. Kada smo radili serijal „Tragom Ratka Mladića“ pretili su mi tako što su me zvali na mobilni. To je bio prvi put da smo prijavili pretnju. Osoba je identifikovana, ali nisam želela ni da znam ko je u pitanju.

Pod zaštitom ste policije, koliko se osećate bezbedno?
– Nisam se ja tu ništa pitala, niti smo mi tražili policijsko obezbeđenje. I dalje mislim da to ne rešava problem. Šta će sada, svima da daju policijsku pratnju, obezbeđenje? Meni je samo iskomplikovan život. Mislim da je policija svesnija od nas kolika nam opasnost preti. Ali, očigledno ni država tu ne može mnogo da uradi. Ovo je prvi put da moram da radim svoj posao uz policijsko obezbeđenje i to jeste najveći problem za ovu državu, jer izgleda da 2009. godine u Srbiji novinari koji samo rade svoj posao nisu bezbedni. Iskreno, nadam se da će to kratko potrajati.

Da li je policija tražila uvid u vašu poštu, imejl, da prisluškuju vaše telefonske razgovore?
– Nikada ne bih pristala na to. Doduše, možda oni i to rade, ali ne znam ništa o tome. I bolje da ne znam.

Koliko vas ova atmosfera podseća na vreme uoči ubistva Zorana Đinđića, kada su neki mediji vodili linč-kampanje protiv njega?
– To uopšte nije bilo bezazleno. Radili smo emisiju o tome i onda su mene i B92 svi ti mediji - između ostalih i NIN - pljuvali. Zaista, ne mislim da su svi novinari svesno učestvovali u tome, ali kad lavina krene i kada je to sinhronizovana kampanja u više novina, pitam se šta je to onda ako ne poziv na linč!? Ali ljudi su se, čak i novinari koji su pisali kolumne protiv nas, sada poneli drugačije. Traže zaštitu B92 i tima „Insajdera“. Postaju svesni posledica. U tom smislu nešto se promenilo u Srbiji.

Da li ste zatečeni podrškom NUNS-a, UNS-a, predsednika Republike, ministara i svekolike javnosti?
– Bila sam iznenađena! Jedino me nervira što se sve okrenulo tako da sam ja postala tema, što je potpuno pogrešno. Očekivala sam da i ostali novinari istražuju. Volela bih da postoji ta vrsta takmičenja u Srbiji. Dobro je da su svi ti ljudi, od predsednika Tadića pa nadalje, rekli da je dosta više nasilja i pretnji. Mi smo samo objavili informacije do kojih smo došli po zakonu o dostupnosti informacija I uradili analizu. Sada je država na potezu.

Ekstremni navijači nastavljaju sa pretnjama, šta to govori?
– Oni su svesni da njima niko ništa ne može, čak ni država. Međutim, verujem da sada imaju problem, bar sa komšijama. Jer javnost zna njihova imena, videla je njihove fotografije i zna za šta su sve osumnjičeni. Možda su zbog toga toliko besni.

Nervira vas ta vrsta kukavičluka?
– Svima je bilo ponuđeno da odgovore na pitanja i da pogledaju materijal pre emitovanja, kako bi se uverili da prilikom montaže nisu izvučeni iz konteksta. Tako radimo jer su nas pojedine stranke optuživale da se u „Insajderu“ prilikom montaže sagovornici izvlače iz konteksta. To je netačno.
Primećujete li da se u upravama klubova menja stav prema nasilnicima među njihovim navijačima?
Uprava „Partizana“ zvanično je poslala dopis u kome odbijaju da učestvuju u emisiji o ekstremnim navijačima. A uprava „Crvene zvezde“ je izabrali Marka Nikolovskog, svog portparola koji je bio jedan od sagovornika u poslednjem „Insajderu“.

Da li vam smeta što vas jedni uzdižu u nebesa, a drugi vuku po blatu i poručuju vam da kupite krst i sanduk?
– To me strašno nervira! Veći deo javnosti ističe da sam hrabra dok postoje i oni koji smatraju da radim za nekog. U svemu tome, u Srbiji ne postoji rasprava da li je nešto dobro istraženo i da li je emisija dobra ili ne, nego je uvek neka teorija zavere. Zašto baš sada ta tema, i slične gluposti. Pa zato što je slučajno ubijen strani državljanin u centru Beograda. Eto zato.

Posle svega, mogu li ekstremni navijači očekivati da ćete popustiti ili će biti i trećeg dela serijala?
– Nema šanse! Tek sada neću da posustanem! Napravićemo serijal ne od tri već od sedam emisija, zato što je ovo prava tema i što ovaj društveni problem mora da se reši. Setite se, posle ubistva Brisa Tatona političari su se utrkivali ko će dati oštriju izjavu u osudi zločina i na tome je ostalo. Pa čak je i predsednik Srbije tada rekao da je borba protiv huligana i ekstremista važnija za Srbiju od ulaska u Evropsku uniju.

Objavljeno 17. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN broj 3077

Thursday, October 01, 2009

Instrumentalizacija nasilja


Krv na obrazu Srbije

Više se o nasilju ne može govoriti samo kao o tužnom dekoru naše svakodnevice. Ono je počelo da dobija nove oblike i forme i sasvim izvesno postalo je i deo surove političke borbe

Srbija je već mesecima preplavljena talasom brutalnog nasilja. Crna hronika naše svakodnevice beleži čitave serije ubistava, samopovređivanja, zlostavljanja, na koje smo gotovo oguglali. A onda se u tu užasnu lepezu nasilja udenulo i ono prema manjinskim grupama, neistomišljenicima, pa i prema strancima. I više se o nasilju ne može govoriti samo kao o tužnom dekoru naše svakodnevice sastavljenom od godina nezadovoljstva, frustracije i izolovanosti. Nasilje je počelo da dobija nove forme i oblike i sasvim izvesno više nije incident nego sve češće i deo političke borbe.

O novom talasu nasilja u kome je ubijen Bris Taton (28) nedužni francuski navijač, prof. dr Dragoljub Mićunović, šef Odbora za inostrane poslove Narodne skupštine Republike Srbije i poslanik Demokratske stranke, kaže:

„Davno sam gledao `Zmijsko jaje`, film koji govori o tome kako je nastao nacizam u Nemačkoj. Veoma je poučan jer pokazuje kako je sve u tom potcenjivanju incidenta. U Evropi, gde se nacizam i nasilje pojave postoji obaveza, cilj demokratskih država da to u korenu pacifikuju, zabrane, sklone iz javnog uticaja.“

Ne možemo se večito braniti, dodaje profesor Mićunović, time da je sve to nasilje posledica rata.
„Prošlo je deset godina i ove generacije ne dolaze sa ratišta. To su deca od 15-20 godina koja uglavnom nisu imala neposredno iskustvo ratnog nasilja. Kao izvori ove agresije, ostaju nam nasilje u porodici, nasilje u školi. Veliki je problem što je toliko nasilja svuda, ali je još strašnije što nije društveno osuđeno kao jedna velika sramota.“

Poslednji primer imali smo pre nešto više od deset dana kako je država saopštila da je toliko slaba, a neprijatelj toliko jak, da ne može garantovati bezbednost učesnicima Povorke ponosa 2009. Oni su samo želeli mirno da prošetaju kroz centar grada i javno pokažu kako i LGBT populacija ima prava na slobodno i javno izražavanje različitosti koja podrazumeva i seksualnu orijentaciju i rodni identitet. Povukli su se, privremeno, da oni drugi - SNP 1389, Obraz i svi ostali nacionalni strojevi koji su mesecima urlali „Smrt pederima!“ - ne bi zaista nekome pustili krv.

Međutim, nije se sve na tome završilo, jer su nasilnike svrbele pesnice. Kao brinući za seksualnu, etničku, moralnu i ko zna kakvu još čistoću srpske nacije onako usput prebili su francuskog navijača koji je umro samo zato što je na Obilićevom vencu poželeo da odgleda TV prenos fudbalske utakmice Srbija - Francuska. Mi to nije bilo dovoljno da smiri pomamu i bes batinaša koji su kao poludivlji pitbulovi zaskočili turistu na Kalemegdanu, a zatim i jednog Libijca. I važno je, još jednom, naglasiti da su pomenuti dobili batine na pravdi Boga, da nikome ama baš ništa nisu skrivili – osim što su u Beograd došli „sa strane“.

Posle prvog šoka i zgražavanja građani su dokučili da će ovaj put teško uveriti bilo koga da je reč o sporadičnim incidentima mladeži koja se eto malo ispustila.

„Društvo nam se nalazi u stanju stalne socijalne pregrejanosti, a to pogoduje nasilju i ekstremističkim obrascima ponašanja. U relativno kratkom periodu, nasilje je kod nas eskaliralo i dobilo sve moguće oblike: političko, rasističko, ono u oblasti trgovine, masovne kulture, sporta. Određene grupe nasilje koriste kao brz, lak i najjednostavniji izlazak iz anonimnosti. U egzaltaciji nasilja pojedinac vidi priliku da se lako potvrdi, naročito ako je takvo ponašanje ostalo nekažnjeno i praćeno nepokolebljivim uverenjem da je u pravu. S druge strane, pojedinac kroz nasilne obrasce ponašanja potvrđuje svoj identitet“, kaže dr Dragan Koković, profesor sociologije kulture, obrazovanja i sporta na Univerzitetu u Novom Sadu, i dodaje: “Nasilni događaji ne mogu se više tumačiti samo kao primitivno i nekulturno buntovništvo koje uslovljava odrastanje na grub i sirov način. Patologija i nasilje odraslog doba je ’arheologija detinjstva’, što znači da se koreni nasilja čupaju ili sade u najranijem detinjstvu. Mnogi istraživači ističu da se ne može tući dete i istovremeno mu govoriti da je to za njegovo dobro i da sutra očekujete da će ono biti tolerantno i voditi računa o drugima. Ako u svom ličnom osećanju nemamo iskustvo da nas je neko voleo i da je brinuo za nas, teško da će nas u nekom odraslom dobu naučiti da govorimo jezikom tolerancije i međusobnog razumevanja.“

Lepeza nasilja ponovo je otvorena. I pored stihijnog nasilja kome smo svakodnevno svedoci, sve se češće prepoznaju vešto vođene grupe gotove da sistematski upotrebljavaju nasilje. Raspalile su ne samo po Ustavom i zakonima zagarantovanim demokratskim vrednostima, prihvaćenim međunarodnim pravima i proevropskim političkim težnjama, već i po tradicionalnim vrednostima do kojih se u ovoj sredini veoma drži, poput gostoprimstva.

To, na primer, Srpska pravoslavna crkva nije pomenula. Pokazala se, međutim, brza da kroz usta Amfilohija Radovića, mitropolita crnogorsko-primorskog, LGBT populaciji poruči da se „drvo koje ploda ne rađa siječe i u oganj baca!“ Bila je zato spora da, zvanično i nedvosmisleno, osudi tzv. ultradesničarske organizacije koje su se spremale, a posle i sprovele, nasilje i u ime svete SPC. Zaboravila je da pomene „Sodomu i Gomoru“ onda kada su isti ti obrazi, nacionalni strojevi i ostali vagabundi osramotili naciju u kojoj je gost donedavno bio svetinja.

„Nije nikakva tajna da se Obraz smatra bliskim episkopu banatskom Nikanoru Bogunoviću, da postoje delovi crkve ali i stranaka - pre svega mislim na Srpsku naprednu stranku i mnogo oprezniju Demokratsku stranku Srbije - koje su se stavile u delimičnu odbranu tih nasilnih grupa“, kaže Žarko Korać, poslanik Socijaldemokratske unije u Skupštini Srbije, koji glavni problem vidi u tome što su i javnost i vlast pokazale preveliku toleranciju kada se ove grupe shvataju kao ideološke, a ne samo kao grupe nasilnika. Njihov ideološki plašt toliko je postao providan da u relativizacije sada idu dotle da se javno govori o tome kako su Obraz i Otpor „skoro isto“. To je nekorektno ako ni zbog čega drugog onda zato što je Otpor bio pokret mladih ljudi koji su se i protiv nasilja borili isključivo nenasilnim metodama.

„Strahujem zbog činjenice da se toleriše nasilje koje se smatra politički opravdanim. Sredstva političke borbe definišu neku partiju, stranku ili pokret a ne politički programi. Nema nijednog dovoljno dobrog razloga koji može opravdati nasilje i to je ono što vlast i opozicija moraju jasno reći.“
Vezu političke elite, obaveštajno-bezbednosnog sistema i nasilnih grupa uočava i dr Zoran Dragišić, docent na Fakultetu bezbednosti u Beogradu. O tome da li je Srbija uopšte sposobna da zaštiti elementarnu bezbednost građana, Dragišić kaže:

„Država pre neće, nego što ne može da se suoči sa ovim grupama. Profesionalni aparat državne prinude ima snage da izađe na kraj sa njima, i sa mnogo jačim, ali problem je u političarima koji nemaju dovoljno hrabrosti da uđu u taj okršaj jer smatraju da bi izgubili podršku jednog dela biračkog tela. Dakle, politička elita je bila nespremna, uhvaćena u raskoraku, državni funkcioneri nisu zaštitili Ustav.“

Dragišić smatra i da Bezbednosno-informativna agencija nije svoj deo posla uradila kako treba. Kao najveći propust vidi to što operativno-obaveštajni posao nije odrađen kako valja: „O motivima možda i možemo da nagađamo, ali se mora ustanoviti ko stoji iza ovih grupa, ko ih finansira i organizuje. Sasvim je jasno da su ti momci izmanipulisani, da većina njih jedva sastavlja prostoproširenu rečenicu i da nemaju dovoljno ni intelektualnih sposobnosti ni znanja da bi stvorili takvu organizaciju. Ovde je zapravo reč o genijima zla, iskusnim analitičarima, koji poznaju političku situaciju u zemlji i imaju odlične profile svih srpskih političara koje udaraju tamo gde su najslabiji. BIA mnogo toga mora da izvuče na površinu, i kada ustanovi ko su centri moći iza ovih organizacija, mora odmah da ih otpusti iz službe.“

Iako se godinama toleriše, Srbija sada ne sme opet da zaćuti pred nasiljem. Ne zato što joj to može pokvariti imidž klimave demokratije koja se nada da će od Nove godine biti na beloj šengen listi, već zato što je nasilje ogoljena brutalnost, neljudskost, teror. Od onih za koje se glasalo (i ne samo njih) treba uporno zahtevati dela, i to takva koja će sve uveriti da nasilje nije i ne može biti instrument legitimne političke borbe kojim se brane nacija, tradicija, ideologija, seksualno opredeljenje ili razularena mladež.

„Nasilje mora da bude u društvu napadano, kompromitovano a nenasilju je potrebno obezbediti društvenu podršku“, objašnjava Dragoljub Mićunović. Naročito u društvu gde statistike kažu da je svaka druga žena maltretirana, da svaka treća dobija batine od muževa. Ne znam koliko bi tu kuća trebalo napraviti da se one zaštite. Hajde da se prisetimo koliko tuku decu iako imamo Zakon o zaštiti? Dakle, očigledno je da se nasilje u društvu manje-više toleriše.
Odgovor na pitanje zašto vlast i opozicija nisu zauzele čvršći stav u osudi ovog nasilja, profesor Mićunović nalazi u političkoj sferi, jer politika postaje kompromiserska, njoj su potrebni glasovi, ona mora da bude pragmatična i ne želi da čitave svoje (grupe) od sebe odbije. „Politika je tržište glasova koje treba pridobiti da bi se imala vlast, jer bez vlasti nemate moć, ne možete da utičete, donosite odluke, nego samo da pričate.“

Grupe koje primenjuju nasilje i koje imaju za cilj ukidanje ljudskih prava takvim delovanjem napadaju i državu i ustavni poredak, smatra advokat Vladimir Beljanski. „Ukoliko vlast ne primeni sva zakonita sredstva da spreči takve akte, tada daje svoju saglasnost, priklanja se nezakonitom nasilju i postaje sukrivac za sve posledice.“

Da hapšenja i teške zatvorske kazne nisu dugoročno rešenje, ali jesu prvi korak u kome država mora jasno pokazati svoj stav prema nasilju, smatra i Jelena Vranješević, profesor razvojne psihologije na Učiteljskom fakultetu u Beogradu.

U porodičnoj terapiji, kaže profesorka Vranješević, postoji termin „delegirani pacijent“ koji dolazi na terapiju sa simptomima bolesti cele porodice. „Ovi mladi su naši delegirani pacijenti, tj, simptom bolesti društva u kojem je nasilje odavno postalo uobičajeno i u kojem su različite grupe etiketirane i obeležene kao pogodni žrtveni jarci na koje može da se usmerava gnev kada shvatimo koliko smo siromašni, izolovani i koliko nam je teško.“

U grupi onih koji trpe nasilje, a tu se ovih dana prepoznaje većina građana Srbije, postoje oni koji su neposredno izložene nasilju (žene i deca u porodici, učenici u školi, Romi, etničke, religijske i nacionalne manjine), oni koji su izloženi pretnji nasiljem i ćute zato da se nasilnici ne bi okomili na njih. I postoje oni koji o nasilju uporno govore – aktivisti (antiratni, LGBT i ostali iz NVO).
Poslednji talas nasilja, pred kojim bi mnogi najradije opet zažmurili, nametnuo je pitanje čega se Srbija boji da se uhvati u koštac sa svim oblicima nasilja pa i sa ovim hladnim, proračunatim nasiljem koje sve više šokira svojom brutalnošću?

Prof. dr Ivan Kos, predsednik Udruženja psihijatara Njujorka, autor knjige „Lakše je uspeti nego propasti“, koji na zapadnom Balkanu često drži radionice o prevazilaženju straha smatra da je svaka ekstremna pozicija obojena strahom, a ovde je dominantan preterani strah od promena, nepoznatog i gubitka vlasti, koji može imati korene u gubitku moći, kontrole, novčanih beneficija, religioznog identiteta ili komfora. Taj strah funkcioniše po principu dobitnik – gubitnik, gde je strah od gubitka postojećeg veći od mogućnosti da se iskusi nešto novo - đavo koga poznaješ, mora biti bolji od onog koga još nisi upoznao. „Potrebno je shvatiti da nismo odgovorni samo za ono što činimo, već da smo odgovorni i za nečinjenje i pasivnost“, zaključuje prof. Kos uveren da mediji treba da budu konstruktivni u borbi protiv nasilja, a to znači da se umesto opisivanja bespomoćnosti i incidenata okrenu konstruktivnom rešavanju problema.

Objavljeno 1. oktobra 2009. godine u nedeljniku NIN br. 3066.