Showing posts with label Milomir Joksimovi' Misa Omega. Show all posts
Showing posts with label Milomir Joksimovi' Misa Omega. Show all posts

Thursday, December 17, 2009

Intervju: Milomir Joksimovic (Miša Omega)

Oni se mene plaše

Ako su toliko moćni, a ja toliko kriv, pitam ja vas što me ne uhapse, zašto još nisam uhapšen?

Lapovačko preduzeće „1. maj“ je od firme nostalgičnog socrealističkog imena i ekonomskog problema niskog ranga, preko noći, postalo prvoklasni državno-politički spektakl. U tom spektaklu neizvesne završnice glavni protagonisti su tri ministra, jedan „biznismen bez lica“ i jedna železinčka pruga, ali ne lajkovačka, već međunarodna koja je, evo, skoro dve nedelje blokirana. Biznismen bez lica je Milomir Joksimović, zvani Miša Omega.

On nije dao izjavu za novine već dvadeset godina niti je nekom fotoreporteru pošlo za aparatom da ga slika. Ceneći NIN rešio je da progovori za naše čitaoce. Intervju sa gospodinom Joksimovićem se, na neki način, pretvorio u ispovest ne samo poslovnu, već i životnu. Objavljujemo neke delove iz tog razgovora koji je vođen u njegovoj kancelariji u Dalmatinskoj 23. Počinjemo Lapovom.

Dakle, šta se dešava u Lapovu?
- Građevinsko-industrijski kombinat „1. maj“ iznet je na prodaju pre nekoliko godina. Niko se nije javio na prvom nadmetanju, niko se nije javio na drugom nadmetanju, znači da nije bila atraktivna firma. S obzirom na poslove kojima sam se bavio u tom momentu, Lapovo se meni uklapalo u finalizaciji poslova. U Lapovu bi se gradili elementi za mostove, elementi za putnu privredu... Lapovo je kupljeno u očajnom stanju.

Šta to konkretno znači?
- To znači sa puno dugova, previše obaveza, neisplaćenim platama, proizvodnjom koja ne može da pokrije samu sebe. Svesno sam ušao u to da kupim tu ruinu koja bi se nadgradila, zategla i napravilo jedno novo preduzeće. Očekivao sam da će sve to brže ići, nisam očekivao da će kriza malo ranije naići nego što jeste. Prvo, da se razumemo, nije Milomir Joksimović većinski vlasnik te firme, to je jako bitna činjenica. I to je nešto što me veoma iznenađuje od ministra Dinkića koji se služi jeftinim populizmom i poslovičnom zamenom teza... Ono što Dinkić radi je rušenje principa nedodirljivosti privatne imovine. Ovde se ruši sistem. Jer, rešićemo mi problem Lapova, što je do mene. Tu firmu u Lapovu mogu i da poklonim. Na tome upravo i radim; da svoj deo u “Auto vojvodini” i u „1. maju“ prodam za jedan evro kako bih se rešio tog balasta i javnosti.

Kako to možete da uradite, u ovom trenutku, kada štrajk traje, kada se pregovara sa radnicima?
- Sa mojom imovinom mogu da uradim šta hoću. Mogu, kao što rekoh, i da je poklonim, da je prodam za evro i isključiću se iz problema „1. maja“. Ali, mnogo je veći problem što se iz Lapova šalje loša poruka za uspešne poslovne ljude poput mene. A ta loša poruka glasi: „Bežite investitori, tražiće vam pare iz džepova, da vadite za ono što muvaju preduzeća“. Mene to neće pokolebati. Ja imam energije i otvoreno vam kažem da ću i dalje da ostanem ovde da radim i da stvaram. Imam mnogo mladih ljudi oko sebe, trudim se da povratim neku našu svežu krv iz inostranstva kako bih je angažovao u svom poslu. Ne uključujem se u politiku iako mi je nuđeno od gospodina Đinđića da budem potpredsednik vlade. Odbio, sam, naravno, jer mene više privreda interesuje, a „iza zavese“ mogu mnogo više da učinim.

A ko vas je upoznao sa Đinđićem?
- Njegov kum Beko.

Jeste li bili u Glavnom odboru Demokratske stranke?
Jesam. U periodu dolaska gospodina Tadića na vlast i posle toga još godinu-dve.

Da li ste još u DS-u?
- To ću prećutati.

Kako tumačite to što vas najviše proziva ministar Mlađan Dinkić?
- To što je Dinkić uradio je poziv na linč. A ideja je ova: čovek je ispunio sve uslove iz ugovora prema radnicima iz Lapova, mi mu ne možemo ništa, e ajde sada svim silama da ga pritisnemo...

Jer imate „grdne milione“?
- Da. A onda juče, preko, B92 lično su urgirali da me sve inspekcije stegnu.

U svim firmama?
- U svim firmama.

I u „Tri grozda“?
- Ma šta „Tri grozda“!? Imam direktno ili indirektno sto firmi! Negde sam prisutan sa tri posto, negde sa pet, negde sa deset... Ali, i tamo gde imam tri posto ja se pitam. Zašto? Zato što imam, što gradim autoritet. Ja jesam možda grandoman, ali nisam alav. Da li me razumete? Ljudi koji me poznaju hoće da mi daju i novac i da sa mnom uđu u poslove. Jednostavno, ne želim da se stidim što sam bogat, i, želim da dam poruku mladima da ne beže odavde. Pri tom, ne želim da im budem idol.

Da li baš to smeta Dinkiću? Ili ste ga, možda, negde privatno očepili?
- Voleo bih da nema ništa privatno, ali mnogi njegovi saradnici su bežali od njega, neki i ka meni. A mnogi njegovi saradnici su ga dobro upoznali.

Kao Nikola Đivanović...
Sve što je dobro uradio Dinkić uradio je, u stvari, Nik. To je čovek koga bih ja predložio za savetnika nekome ko bi vodio zemlju, posebno u finansijama.

I vi ste magistar ekonomije, jeste li ovde završili?
- Da. Školovao sam se na našem državnom Ekonomskom fakultetu. I ja i moji sinovi. Stariji ima još dva ispita pa da diplomira, a mlađi je na četvrtoj godini. Sinove sam već naučio da „pecaju ribu“, a ne da je jedu na gotovo. Prošli su prvu biznis fazu da budu vlasnici najbolje diskoteke, najboljih kafića.

Na koju diskoteku mislite?
Na „Magacin“, na „Pevac“.

Da se vratimo na Dinkića. Rekli ste da postoji možda i neki privatni razlog za sukob.
- Ako postoji, on će izaći na videlo. A njegovo prozivanje da sam jako bogat čovek, to su niski udarci. Jer, i ja mislim da je Dinkić bogat. Samo za razliku od mene ne verujem da on to sme da pokaže. Zna se, recimo, da živim u stanu od 1.000 kvadrata, a neka on živi i dalje u stanu od 65 kvadrata. Ne stidim se tih hiljadu kvadrata, jer sam ih zaradio i izgradio.

Čini se da Dinkić nije sam...
- Pa, ako su toliko moćni, a ja toliko kriv, pitam ja vas: Što me ne uhapse, zašto još nisam uhapšen? Njihov problem sa mnom je i to što sam mnogo dobro informisan o onome što se u ovoj zemlji godinama dešavalo. Obavešten sam mnogo bolje od većine onih koji su se slikali na televiziji u „Insajderu“. A i odrastao sam na Karaburmi, ostao sam bez oca kada sam imao 12 godina, bio sam odličan đak, išao sam u Elektrotehničku školu „Nikola Tesla“, išao na velika matematička takmičenja, a odrastao sam sa žestokim momcima Karaburme i bio im vođa iako su od mene skoro svi bili stariji deset godina. Tako da potpuno razumem te ljude iz Lapova koji su gladni, jadni, ali i laki za manipulisanje. Oni će, zapravo, sami sebi da pojedu džigericu, kožu, creva. Oni će, sada, prodati upravnu zgradu. Ja sam to mogao mnogo ranije da uradim i da ih gurnem u stečaj. Oni meni duguju mnogo para. Jer, firma „Autovojvodina“ već je „sipala“ unutra jedan milion, i, oni su već sve to pojeli.

Idu izbori, idu predizborne kampanje. Kampanje koštaju. Da li imate utisak da je ova halabuka oko vas uvod u vaše reketiranje?
- Nema šanse da mene neko reketira! Oni se mene plaše.

A zašto vas se plaše?
- Ne plaše se da ću da ih prebijem, ali plaše se od mene da traže pare. Jer, znam im slabe tačke.

Da li su to tenderi ili..?
- Ne znam da li su im slabe tačke tenderi, ne bavim se time. Ne želim da pravim lošu situaciju i skandale. Želim da ukažem narodu da jednostavno ovo nije put kojim treba da se ide, ovo kako oni rade. Ako ovako nastavimo, vraćamo se u prošlost, hoćemo da proizvodimo nešto i da trpamo zalihe, da proizvodimo žardinjere koje ne mogu nikome da se prodaju, neke stubove koji nemaju nikakvu svrhu i upotrebu, žele da pojedemo sami sebe, da ponovo štampamo
milijarde u Topčideru...

Zašto se, po Dinkiću, svi drugi plaše da vam pomenu ime?
- Verovatno što mnogi poznaju moju putanju koja je, po meni, dosta korektna. Drugo, oni imaju svoje favorite, a znam da ti favoriti nisu baš naklonjeni meni. Mada ja nemam problem sa njim, mogu da ih pogledam sve u oči. E, sad, nisam ja kriv što sam radio disperziju biznisa, i što moji poslovni interesi nisu bili ugroženi. Zato oni mene sada vide kao kravu muzaru, ali kojoj je teško prići. Ali, ne stidim se da kažem da sam poznavao i Ljubu Zemunca, i Arkana, poznajem i Jocu Amsterdama... Među njima, ponekad, ima sjajnih ljudi. To je poraz svih nas zato što tu imate više morala, nego u ovim drugim društvenim sredinama, među takozvanom elitom. Moj veliki prijatelj je i general Goran Radosavljević, jedini koji je podneo ostavku. On radi sa mnom, Guri je častan, čist čovek, i kad mu uđete u kuću,
vidite da on nije milioner, lopov..

A šta radi Guri sa vama?
- Imali smo firme za obezbeđenje.

Da li je to Omega iz Vojvodine?
- Ne, to je Sekjuriti centar. Sa Gurijem smo pokupili najbolje kadrove iz njihove službe, mogu sve da ih povučem sa sobom. Zašto mogu da ih povučem? Ne da oni idu da pljačkaju, da kidnapuju ljude. Mogu da ih uposlim na drugim pričama, da obezbeđuju šeicima jahte, ili transporte novca, ili čuvaju kraljeve i kraljice.

Na kraju, šta će biti sa radnicima Lapova i sa „1. majem“?
- Za vikend između Ministarstva privrede i mojih ljudi pravljeni su dogovori. I nađeno je rešenje.

Šta je rešenje, kako to da nije dospelo u javnost?
- Ovo što se prikazuje po medijima lažne su informacije, laž je da je dogovor završen. Šta je u stvari suština? Evo vam 38 miliona dinara i tih 38 će biti iz pozajmice, jer nema više novca. Znači, proda se prvo ovo, vrati se tih 38. Proda se onda ono, pa se vrati. To je nešto što mora da se vrati.

Ko daje pare, „Autovojvodina“? Ko mora da namiri tih 38 miliona?
- „1. maj“ iz Lapova! On mora da proda deo imovine, ovo će biti samo pozajmica.

Objavljeno sa Draganom Jovanovićem (urednikom rubrike društvo) 17. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN broj 3077

Bitka za prugu

Pobednici ili prokletnici

Blokada Koridora 10 na pruzi kod Lapova postaje paradigma za Srbiju kao državu koja nije ni pravna ni funkcionalna

Očajni radnici građevinsko-industrijskog kombinata „1. maj“ dočekali su na lapovačkoj pruzi i prvi sneg. Greju se na čaju u papirnim čašama i protestuju. Kasno uveče 14. decembra okončana je ko zna koja runda pregovora, koji sa prekidima, traju od aprila 2009. godine.

Ovaj put, navodno, uspešno. Predstavnici Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, koji su bili medijatori ovog sastanka, skoro da su mogli da odahnu. Kako je NIN-u sutradan potvrđeno u ovom ministarstvu: „Došlo se, u načelu, do zajedničkog sporazuma, s tim što je Velimir Radenović direktor GIK „1. maj“ tražio da većinski vlasnik pogleda i odobri sporazum“.

Dakle, jedino je trebalo da taj sporazum blagoslovi većinski vlasnik
Autovojvodine A.D., u tom trenutku, još uvek Milomir Joksimović zvani Miša Omega. A onda da svi mogu da idu svojim kućama kako bi na toplom, uz pečenicu i rakiju, dočekali novu 2010. godinu.

Utisak da je dogovor konačno na pomolu imali su i radnici GIK „1. maj“. Ali pošto su „već nekoliko puta u sličnim situacijama, poslodavac je bio neiskren, a mi smo bili prevareni“ – zadržali su dozu skepse.

„Kitićemo mi i jelku na pruzi, ali bojim se da ovde ne dočekamo i Uskrs“, kaže Miroslav Spasojević, radnik GIK „1. maj“, rešen da sa ostalima, ovaj četvrti put, ne mrda sa železničke trase Beograd - Niš“.

Ovaj tekst je otišao u štampu u utorak u 21 čas, i do tada, Milomir Joksimović, nije potpisao pomenuti sporazum koji predviđa da se radnicima za pet dana (19. decembra) isplate zaostale zarade do marta 2009, dok će od aprila do novembra biti namirene linearno, svakom radniku isto - 16.000 dinara. Takođe, po Sporazumu, odmah treba da se uplate doprinosi (za pet radnika) koji su ispunili uslov za odlazak u penziju, a od 1. marta 2010. godine radnicima i zdravstvene knjižice moraju da se „overe“. A ako se nekom bude slošilo i pre toga, firma će im platiti i te troškove - sve dok se budu lečili u državnim domovima zdravlja i bolnicama.

Međutim, za direktora Radenovića, poslodavca radnika koji protestvuju na pruzi u Lapovu, pregovori su prekinuti: „Zloupotrebljen je sam čin što sam došao u Lapovo, saslušao zahteve radnika i odneo ih većinskom vlasniku. Na tom sastanku prvi put sam čuo za 11 plata“. Radenović tvrdi da na stolu nije bila verzija Sporazuma usaglašena u Ministarstvu. Na pitanje odakle sada novac firmi koja je nagomilala gubitak od oko 100 miliona dinara Radenović kaže: „Većinski vlasnik GIK `1. maj` obezbedio je pozajmicu od 38 miliona dinara koji su raspoloživi do petka. Pozajmicu uz zalog dela imovine preduzeća odobrila je jedna firma iz konzorcijuma Dunav grupa“. Konkretno, pod hipoteku je stavljena Upravna zgrada firme (u kojoj je struja isključena zbog neplaćenih dugova) sa pripadajućim placem u centru Lapova i deo kompleksa „Betonjerka“ u površini od dva do četiri hektara.

I dok maltene cela Srbija stoji i čeka šta će Miša Omega da uradi – vozovi stoje. Pitanja se množe. Zbog čega je Mlađan Dinkić, ministar ekonomije, tek nedavno obznanio da Miša Omega, većinski vlasnik Autovojvodine i uz to veoma bogat čovek koji ima nekoliko firmi, nije u bankrotu? Šta su čekale inspekcije, pa tek sada kontrolišu poslovanje njegovih firmi? Zašto Ivica Dačić, ministar unutrašnjih poslova, nije radio svoj posao i sproveo javni red i mir tako da skloni radnike sa pruge? I ko će i od kojih para JP „
Železnice Srbije“ da plati štetu?

Zoran Anđelković, predsednik Upravnog odbora „Železnica Srbije“ kaže: „Srpske železnice su tokom sedam dana blokade magistralne pruge Beograd – Niš, na međunarodnom Koridoru 10, kod Lapova, pretrpele materijalnu štetu od oko 106,5 miliona dinara (putnički saobraćaj 6,5 miliona dinara, teretni oko 80 miliona dinara i usled obustavljanja tranzitnog saobraćaja od 11. decembra – 14. decembra dodatno još oko 20 miliona dinara)“.

Od radnika se zahtevalo da obustave blokadu i „omoguće bezbedno, nesmetano i redovno funkcionisanje železničkog saobraćaja na Koridoru 10“. Železnice Srbije „ispostaviće račune za svu materijalnu štetu“ vlasniku GIK „1. maj“ kao i opštini Lapovo koja se solidarisala sa radnicima.
Na pitanje, da li će JP „Železnice Srbije“ tužiti i Ivicu Dačića, ministra policije, jer nije sklonio ili ako treba čak i uhapsio radnike koji neće da se sklone sa pruge, Anđelković kaže: „Dačića da tužimo? Neka to rešava država, neka oduzima od vlasnika. Ako idete tom logikom, onda je trebalo da pohapse sve koji dođu pred Vladu. Ovo je politički problem i nastao je tako što niko ne voli da uđe tamo gde je gusto“.

U odbranu svog šefa stao je i Ivica Tomičev, savetnik potpredsednika vlade Ivice Dačića za ekonomske integracije, dijasporu i vanredne situacije: „Kao potpredsednik vlade i ministar unutrašnjih poslova on ne voli da upotrebljava silu“.

Naravno, radnici su svesni da sede na šinama Koridora 10 i da u nekoj ozbiljnoj državi ne bi bilo moguće da zbog njihove muke bude skoro dve nedelje blokiran domaći i međunarodni železnički saobraćaj između zapadne, centralne i južne Evrope i Male Azije. Svima njima je žao što putnici moraju od Markovca do Lapova da se prevoze autobusima „Pisko prevoza“, ali oni naprosto nemaju kud.

Novica Marković, poverenik Samostalnog sindikata GIK “1. maj“ kaže: „Da nismo na pruzi, ko bi iz Beograda došao ovde da razgovara sa nama? U pametnim zemljama policija bi nas odmah rasterala, ali u pametnim zemljama posle dve, a ne jedanaest, neisplaćenih zarada firma bankrotira. Ako treba gazda se hapsi, ali radnicima se daju pare i ono što je njihovo. U ovoj zemlji to nije tako. Svi znamo da Miša Omega ne može da se uhapsi, jer, kako čitam u novinama, on je u Srbiji car šljunka i peska. Pruga jeste državna, znamo da država gubi velike pare svakodnevno zbog nas, ali ta država je prodala našu firmu i mi smo, zbog države, izgubili sve.”

Blokada Koridora 10 na pruzi kod Lapova postaje paradigma za Srbiju kao državu koja nije ni pravna ni funkcionalna u oblasti privatizacije, stečajne politike i javnog reda i mira. Paradigma za državu u kojoj radnici kite jelku na pruzi umesto u toplom domu..

Porodična imperija

Porodičnu imperiju Milomir Joksimović zvani Miša Omega počeo je da gradi davno. Godine 1989. bio je direktor trgovinskog preduzeća Omega-komerc, bio je i vlasnik Eksport-improt kompanije. Do zaključenja ovog broja Joksimović je, kako sam kaže vlasnik i suvlasnik oko sto preduzeća među kojima su: Autovojvodina a.d. i Tri grozda, lanca od tridesetak restorana, kafića, gostionica, bifea i noćnih klubova.

Kupio je Napredak i Vojvodinaput i pripojio ih Dunav grupi čija je osnovna delatnost eksploatacija šljunka i peska. U preduzećima konzorcijuma koji čini 6 firmi, on i njegova supruga Zorana su na pozicijama u upravnim odborima.

Sinovima Milanu i Jovanu prepustio je Omega-komerc ali je za sebe zadržao 30 odsto. Manjinsko vlasništvo drži u još dve Omega firme i Mozaik keteringu. Milan Joksimović vlasnik je oko 70 odsto PTT ugostiteljstva koji čine hoteli Srebrenac (Kopaonik) i Zelenkada (Zlatibor), dva restorana i jedna vila u Vrnjačkoj Banji, dok polovinu firme “Brko” ima mlađi sin Jovan.

Objavljeno 17. decembra 2009. godine u nedeljniku NIN broj 3077